Nitko kemoterapiju ne može proći sam. Katarina je podršku potražila u Dnevnoj bolnici Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb.
Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec- psihijatar
Katarina (48) došla je u našu Dnevnu bolnicu nakon što je doznala da boluje od karcinoma debelog crijeva, operacije i dogovorenog plana liječenja kemoterapijom.
Njezin je suprug nezaposlen, a ona ima vrlo malo plaću. U skromnim uvjetima odgojili su tri sina od kojih dvojica boluju od teških kroničnih, za sada neizlječivih, bolesti.
“Taman kad sam se pomirila s činjenicom da je suprug ostao bez posla i polako počela prihvaćati bolesti naše djece, učiti kako se s njima nositi, dogodila se moja bolest. Ne znam imam li se snage boriti. Molim vas, primite me u Dnevnu bolnicu”, rekla je.
Pitali smo se što učiniti.
Dnevnu bolnicu čini svakodnevni program, a mi do sada nismo imali osobu koja je istovremeno u procesu grupne psihoterapije i kemoterapije.
Našli smo se u nedoumici.
Hoće li to biti prevelik zalogaj za sve nas?
Hoćemo li uspjeti?
Katarina je rekla da bi rado pokušala. Terapija citostaticima bit će oralna, u obliku tableta koje će uzimati u ciklusima.
Kemoterapija je počela.
Katarina se osjećala dobro.
Prvi ciklus prošao je bez većih tegoba te smo uglavnom prorađivali njenu obiteljsku situaciju i život od ranog djetinjstva do danas, dajući joj podršku kroz tekuće liječenje.
Našu grupu često čini puno ljudi koji su izgubili bliske osobe, upravo od malignih bolesti.
Sljedeći ciklusi za Katarinu su postali sve teži, uz mučnine, povraćanja, povremene hitne intervencije, i ona je klonula duhom.
Hrabrili smo je svi zajedno.
Svaka priča je individualna i činjenica da netko nije uspio ozdraviti ne znači da ona neće.
Grupa joj je davala razne savjete o prehrani, na temelju znanja i iskustva. Savjetovali su joj gdje neke od namirnica može najlakše nabaviti.
Nakon što je Katarina prošla dvije trećine kemoterapije, nalazi su bili vrlo dobri i dobili smo prvi osmijeh.
Katarina je dobila novu snagu i jednog nam je dana rekla:
“Odlučila sam.
Borit ću se do kraja!”
Nakon gotovo tri mjeseca psihoterapijskog liječenja, približio se dan oproštaja.
Katarina se rasplakala.
“Ne znam kako bih ovo prošla bez svih vas.
Strah me da bez vaše podrške neću biti jednako jaka”, rekla je.
“Katarina, ali vi ćete i dalje imati našu podršku.
Nazovite nas i dođite na razgovor kad god osjetite potrebu.
Tu smo za vas.
Vašoj duši terapija je godila, ali je vrlo zahtjevna za tijelo koje je umorno, a sada krećete u završnicu liječenja i organizam vam je oslabio te se morate fokusirati na ozdravljenje uz svakodnevno odmaranje.
Čim liječenje završi, ako budete imali želju i potrebu, ponovit ćemo ciklus Dnevne bolnice”, odgovorili smo joj.
Pozdravili smo se u zagrljaju.
Posebne nevidljive niti nastaju kad se bavite ovakvim poslom koji mi zovemo pozivom, a koje nas međusobno vežu.
Dok ovo čitate, Katarina je na vrhuncu svoje borbe, a mi se uzdamo u njenu pobjedu.
