Lilijana Radobuljac rođena je 15. siječnja 1969. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu, a Pedagoški fakultet u Osijeku. Diplomirala je 1993. i stekla zvanje profesora hrvatskoga jezika i književnosti. Već dugi niz godina živi u Vukovaru i radi u Tehničkoj školi Nikole Tesle kao nastavnica hrvatskoga jezika u zvanju profesor savjetnik. Osim nastavničkoga posla, autorica je tri knjige („Kažete rak… pa što onda?“, „Gdje sam ono stala?“ i „Na pragu…“), članica Matice hrvatske, Lige protiv raka Vinkovci. Dva puta je oboljela od raka, prvi put u četvrtom mjesecu trudnoće. Osam godina nakon toga, 1996., s dijagnozom karcinoma drugog jajnika, operirana je u Rijeci. Prošla je ciklus od šest kemoterapija, mučnih i teških. Danas je zdrava.
“Priče iz života Lilijane Radobuljac složene su u vješto i čitko pletivo u koje je nenametljivo, bez patetike, uz razornu količinu smijeha, upleteno i razotkriveno ono što se u „dnevnome“ životu obično skriva: iskustvo ranjivosti, nemoći, boli, smrti.”
Knjiga “Kažete rak… pa što onda?” doživjela je dva izdanja i mnogima pružila ohrabrenje u teškim životnim trenutcima. Danas se dijeli kao potpora, ne samo oboljelima od raka, nego i drugih teških bolesti. U antologiji „Vinkovačka književna povjesnica“ (MH, autori Ružica Pšihistal i Goran Rem) piše:
„Lilijana Radobuljac izabire osobnu životnu „povijest“ kao najplodnije pripovjedno izvorište: od svjedočenja o traumatičnome iskustvu bolesti, uz nevjerojatnu živost i autoironijsko motrište na proces zloćudne bolesti kojom se ovladava smijehom, u prvoj knjizi autobiografskih zapisa „Kažete rak, pa što onda?“ do sljedeće knjige rastrošno vedrih autobiografskih-fikcionalnih zapisa „Gdje sam ono stala?“ ili recentnih zapisa (uz križanje formi kratke priče i pjesme u prozi) svakodnevnih ženskih maštarija „na pragu…“. Priče iz života Lilijane Radobuljac složene su u vješto i čitko pletivo u koje je nenametljivo, bez patetike, uz razornu količinu smijeha, upleteno i razotkriveno ono što se u „dnevnome“ životu obično skriva: iskustvo ranjivosti, nemoći, boli, smrti. Književno je pismo Lilijane Radobuljac prostor razgolićavanja, žrtvovanja skrovitosti, rizik samoizlaganja, pouzdani svjedok kako umirati valja tek koliko je to potrebno, ne prelaziti granicu, te ponovno izrasti iz spašena ostatka.“
Lilijana Radobuljac 2005. godine dobila je nagradu PONOS HRVATSKE za humanitarno djelovanje. Godine 2012. dobila je državnu nagradu “Ivan Filipović”, u području obrazovanja, za promicanje pedagoške teorije i prakse.
Jedna je od osnivačica i predsjednica Vukovarskih iskrica – udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama, a istovremeno i volontira u jezičnoj radionici udruge koja se održava svake srijede. www.vukovarskeiskrice.hr
Piše četvrtu knjigu.
MOM RAKU
Počelo je iznenada. Ili si čučao u meni odavno. I odjednom se uspravio. U nekim trenucima, možda smo bili jednaki. Možda si me i pokušao dotući.
Ali, nisi me prerastao. Bila sam jača. I veća.
Zato vučem vrijeme natrag.
Pokušavam pisanom riječi ohrabriti one koji se boje. I ja sam se bojala. Ipak, ne toliko da te zadržim.
Hraniš se strahom. Napetim živcima. Suzama. Noću.
Bojiš se smijeha. Ljudi u bijelom. Ljubavi. Sunca.
S tobom se bori samo iznutra. Izvana se ne vidi ništa. Tek izbodene ruke i otpala kosa na jastuku.
Često zahvalim Bogu što mi te dao. Znao je da ću s tobom izaći na kraj.
Ali tvoj, ne moj!
Tvoja Lilijana.
