Tko je žena po kojoj se zove nagrada koju svake godine dodjeljuje udruga “SVE za NJU”, a koja će u subotu, 3. ožujka, za 2017. godinu biti dodijeljena Ivani Kalogjeri, osnivačici “Nismo same”

 

U spomen na osnivačicu, Vesnu Andrijević Matovac, udruga „SVE za NJU“ od 2012. godine dodjeljuje nagradu za osobni doprinos pojedinaca na području borbe protiv raka dojke u zajednici, za afirmaciju prevencije raka i podizanje kvalitete života žena oboljelih od raka dojke. Nagrada naglašava važnost osobnog i pojedinačnog doprinosa kroz pomaganje ženama oboljelima od raka i njihovim obiteljima te kroz podizanje svijesti o važnosti borbe protiv raka dojke u javnosti.

Dobitnica nagrade VAM za 2017. godinu je Ivana Kalogjera, novinarka i osnivačica „Nismo same“.  

Kada sam se dobila dijagnozu i raspala se na tisuću komadića pomoć sam potražila u Centru za psihološku pomoć udruge „SVE za NJU“. Ušla sam u sobu i sjela. Terapeutkinja me pogledala, a ja sam počela plakati. U meni je bilo jezero suza kojima nisam dozvolila da izađu.  Bojala sam se da ću iscuriti s njima. A trebala sam ostati cijela kako bih mogla proći kroz liječenje. Nekoliko mjeseci nakon prvog susreta, nakon mnogo isplakanih suza, razgovora kakve do tada nisam vodila i mnogih spoznaja, moja terapeutkinja i ja oprostile smo se, a ja sam se pridružila grupnim radionicama.  

Saznala sam i za predavanja. Bila sam redovita na predavanjima i upijala sve teme, o Her2 pozitivnim ili trostruko negativnim karcinomima dojke, doznala sam za terapije koje su u dolasku ili su tek u fazi istraživanja. Na predavanjima sam saznala sve ono što nisam imala pameti i/ili prisebnosti pitati svoje onkologe.

Nakon toga, uključila sam se u razne radionice. Radile smo maske, istraživale odnos sa svojim tijelom kroz slobodni pokret, plesale smo. Okuražila sam se te sam i sama predložila dvije radionice: vodila sam radionicu izrade ćelavih i čupavih anđela i radionicu rozih origami leptirića.

Sve što sam dobila u „SVE za NJU“, imalo je iscjeljujuću ulogu i svaka je aktivnost došla u trenutku kada mi je bila najviše potrebna.

A znate li da ništa od ovoga ne bi bilo moguće prije 10 godina? Toliko toga dobivamo od „SVE za NJU“ da mi je teško vjerovati da postoji vrijeme kada udruga nije postojala. Znate, kao ono kada ne možete zamisliti život prije mobilnih telefona.

Prije deset godina Vesna Andrijević Matovac zbližila se s nekoliko žena, na bolničkim hodnicima dok su čekale terapiju. Svaka od nas kada stupi u prostor čekaonice nesvjesno odšaca cijelu prostoriju. Primijetite one koji su vas prošloga puta zadavili pozivima da se pridružite molitvenoj zajednici ili koje su vas prošlog puta osudile jer ne pijete svaki dan sok od friško cijeđene cikle. Od takvih žena ubuduće se klonite. Ali svaki put primijetite i drage žene koja vam se svide. Zamišljam da se tako Vesna „prepoznala“ s dragim ženama. Pametne, odlučne, poduzetne odlučile su ne pasti u zdvajanje o manama hrvatskog zdravstvenog sustava i o nedostatku stručne psihološke podrške, već vidjeti što mogu konkretno učiniti. I jesu. Točno prije deset godina, 2008. godine, osnovale su „SVE za NJU“.  

Psihološka pomoć oboljelim ženama bila je prioritet od samog početka i dvije godine nakon osnutka udruge otvoren je Centar za psihološku pomoć.

Nemoguće je izmjeriti sve suze koje su isplakane u Centru. Nemoguće je pobrojati sve trenutke spoznaje do kojih su pažljive terapeutkinje dovele svoje klijentice. Nemoguće je izmjeriti zadovoljstvo i spremnost da se nose sa životnim izazovima. Ali imamo jednu brojku, imamo nešto što možemo izmjeriti: godišnje se u Centru odradi oko dvije tisuće terapija. Svake godine nekoliko stotina žena iz udruge izađe ispunjenijim i sretnijim!

Pa tko je ta žena kojoj možemo zahvaliti što udruga postoji? Vesna Andrijević Matovac rođena je na Božić, a napustila nas je na Valentinovo. Bila je profesorica na Ekonomskom fakultetu, a   generacije studenata pamte je po predanosti profesiji. Žene s kojima se zbližila kroz bolest pamte je po srčanosti, otvorenosti i neizmjernoj empatiji. Vesna se s rakom dojke borila 10 godina.

„ Do zadnjeg daha, 14. veljače 2011. godine, disala je nesebično za oboljele, pišući kolumne, povezujući stručnjake i organizacije, boreći se za bolje i kvalitetnije liječenje, potičući javnost i sustav da preuzmu svoj dio odgovornosti za nedostatke u prevenciji i skrbi za oboljele. Za svoj društveni angažman i rad na području promicanja potreba žena oboljelih od raka te realizaciju ideje psihološke pomoći oboljelima i njihovim obiteljima, posthumno je dobila nagradu Grada Zagreba za 2010. godinu“, napisala je o Vesni predsjednica Udruge dr. Almenka Balenović. O Vesni Andrijević Matovac napisana je i knjiga „Žena s ružičastom vrpcom“.

O crvenim haljinama

Krajem 2010. godine pripremale smo modnu reviju za ‘mRak žene’. Nas devet žena, a kao deseta trebala nam se pridružiti Vesna Andrijević Matovac. Prošla je prva proba hoda i držanja na pisti, a potom i druga. Vesna nam se nije pridružila. Bila je u bolnici.  U uzbuđenju oko odabira haljine i odlazaka na probe na Vesnu smo na trenutak i zaboravile. Čula sam da su joj haljinu na probu nosili u bolnicu. Zamišljala sam sraz stroge bolničke bjeline i šarenog svijeta mode. Došao je prosinac, došla je i modna revija, ali Vesnu nisu pustili iz bolnice. Njezinu prekrasnu crvenu haljinu na pisti je ponijela jedna balerina.

Na samo Valentinovo 2011. vraćala sam se s posla. Auti su milili po Medulićevoj kada sam na radiju čula vijest da je umrla osnivačica udruge „SVE za NJU“, Vesna Andrijević Matovac. Pred oči mi je došla njezina veličanstvena crvena haljina, a oči su mi se napunile suzama. Nisam je poznavala, ali mi je haljina govorila o snazi i odlučnosti.

Od 2011. do danas još sam se tri puta borila s karcinomom dojke. I narasla sam. Od zbunjene ženice kojoj se bolest događa izrasla sam u osobu koja je izbacila sve suvišno iz svoga života i koja na licu nosi  osmijeh, ne usprkos bolesti, već  upravo zbog svega što je prošla. Još uvijek se sjećam pomiješanih emocija kada su mi javili da sam dobila nagradu Vesna Andrijević Matovac za 2016. godinu. Sreća, ponos, zahvalnost pomiješani s nedoumicom jesam li dostojna toga da nosim nagradu koje se zove imenom te velike žene.

Na dodjelu nagrade ponijela sam, naravno, crvenu haljinu.