Valerija živi dvije ulice dalje od mene. Prije dva tjedna drugi je put postala mama. Upoznale smo se prije gotovo deset godina. I onda je bila trudna, a trudnoća nas je nekako i povezala. Tek sam doselila u novo naselje u predgrađu Zagreba, kao i Valerija. Obje smo putovale vlakom na posao, deset minuta i u centru grada ste. Viđale smo se dan za danom ujutro na stanici. Tu u predgrađu me sve nekako podsjeća na djetinjstvo, gotovo svi se znaju, pozdravljaju se, djeca se igraju na ulicama… Tako smo se Valerija i ja prvo pozdravljale, a onda smo počele razgovarati.

Valerija je sve ono što ja nisam. Ona je mirna i usredotočena, ne diže glas, nema nervoze u njezinom glasu ili pokretima. Ne propitkuje i nema potrebu saznati odmah sve detalje. Za razliku od mene. U deset minuta, koliko traje vožnja do centra, u maniri CIA, FBI, SCI ispitala sam je sve živo. Od kuda je, koliko tu živi, što radi, kada je završila fakultet, što sada misli raditi… prebrojala sam joj sva krvna zrnca… Ponekad ne primijetim da to radim, ali ona je na sva moja pitanja strpljivo odgovarala. Saznala sam da je trudna, a nekoliko mjeseci nakon toga i ja sam ostala u drugom stanju. Počele smo s našim trudničkim šetnjama koje su prerasle u šetnje s kolicima. Polako smo se sve bolje upoznavale.

Odmah sam znala da je ona moja osoba. To nekako osjetite. Imala sam 30 i koju godinu, prijateljice još iz osnovne i srednje škole, moj siguran krug ljudi i nisam imala potrebe za velikim novim prijateljstvima. Uvijek sam nekako mislila da su najčvršća ona prijateljstva koja sagradiš i održiš još od djetinjstva.

Valerija je moj dokaz da to nije uvijek baš tako. Kroz ovih 10 godina zajedno smo prošle tri trudnoće, sve dječje bolesti, prve dane u jaslicama, potom u vrtiću pa školi. Oduvijek se trudimo naći vrijeme samo za nas. Uglavnom se radi o šetnjama ili psihoterapijama, kako to nas dvije zovemo.

Ona je postala dio moje svakodnevice i malo je stvari koje ne dijelim s njom. Zna kada sam ljuta, sretna ili žalosna i zna razloge koji su me do tih stanja doveli. Ako nešto ne podijelim onda je to zato što sam zaboravila jer ja sam zaboravna. I ona mi se zbog toga uvijek smije. I uvijek se iskreno smije i veseli mojim uspjesima i malim pobjedama i istinski je sretna ako sam ja sretna zbog nečega. Valerija nikada ne glumi i uvijek će reći svoje mišljenje, a ne ono što misli da ja želim čuti. Nije nametljiva i jaaaakooo je strpljiva. Ja volim puno pričati pa Valerija ponekad ne stigne ispričati svoje priče… I ja to znam, ali ona mi to ne zamjera…

Ona i njezina obitelj postali su dio naše obitelji. Znam gdje joj stoje čaše i ne moram je pitati čašu vode ili soka, jer se kod nje osjećam kao kod kuće. Ona me zove Gogs i to mi je super. Tako me zovu i njezina mama i njezin sin Jakov, koji mi je neki dan rekao da sam njegova zamjenska mama. Jer, on se u našoj kući osjeća kao u svojoj. Kada se družimo, ne znam gdje su nam mobiteli. Ne gledamo ništa po telefonima i družimo se kao nekada kada nije bilo mobitela.

Valerija i ja nemamo zajedničkih slika. Za ovu priču otišla sam do Valerije i uspjela izvući situaciju da se slikamo. Nas dvije imamo svoj mali svijet u kojem dijelimo naše strahove, veselja, našu svakodnevicu, teške situacije, i one manje teže. Dijelimo isto mišljenje oko većine stvari i imamo ista uvjerenja. Valerija je u proteklih nekoliko godina doživjela više teških gubitaka. Nadam se da je osjetila da sam čitavo to vrijeme bila uz nju.

Prije godinu dana saznala sam da imam rak i ona je bila jedna od prvih kojoj sam se povjerila. Kada sam je nakon potvrde liječnika nazvala, znala sam da plače jer poznam njezin glas. Pokušala je to zakamuflirati. Bila je uz mene svaki korak, svaku pretragu, terapiju, operaciju i kontrolu i nisam je na ništa trebala podsjećati. U svakom trenutku mi je prenosila pozitivu. Obavještavala me o svim probioticima i vitaminima koje bih trebala uzimati i naručivala ih za mene u ljekarnama.

Valerija se nikada ne čudi mojim pričama ili postupcima. Zato što me poznaje. Nikada me ne osuđuje i nikada mi pred njom nije neugodno. U njezinu društvu mogu i šutjeti a da mi nije nelagodno. I ta šutnja ponekad zamjenjuje tisuću riječi. Jer znam da je ona sa mnom.

Eto, to je moja Valerija.

Valerija, hvala ti, tvoje je prijateljstvo za mene neprocjenjivo.

Tvoja Goranka!

P.S. Valery iskupit ću ti se za fotografiju. ♥