Kad borba s malignom bolešću voljene žene dotakne umjetničku dušu, nastati može pravi vrtlog neobičnih priča
Piše: Tin Prpić
Kad borba s malignom bolešću voljene žene dotakne umjetničku dušu, nastati može pravi vrtlog neobičnih priča. Objavljujemo jednu od onih što ih je u takvim trenucima ispisao Tin Prpić, profesor u Prvoj ekonomskoj školi u Zagrebu.
Jezoviti labirinti skrivali su mjesto na kojem su se miješali život i smrt, nadanja i izgubljenost, kaotični žamori, plač, poneki smijeh i teški, ustajali zrak. Iz naizgled obične sobe, u koju se ulazilo kroz još običnija bijela vrata, stalno je izlazio on, kao nervozni patuljak koji traži izgubljenu svjetiljku. Ta bijela vrata koja je stalno otvarao nervoznim pokretima ruku više su bila siva nego bijela. Možda zbog spremačica koje ništa ne rade? Da su ih oprale, bila bi kao prvi snijeg na netaknutome mjestu.
Oronule sjedalice blijedih boja idealno su se uklapale u taj prostor dajući mu dodatnu ružnoću. Na njima su sjedile gracije različitih godina. Svaka od njih bila je lijepa na svoj način. Jedna koja se uvijek skrivala iza raspadnute grdobine od romana neutješno je plakala, a imala je usnice stvorene za smijeh. Druga, iz sredine reda, imala je božanske ruke, kao stvorene za prebiranje po harfi. I ona bi od vremena do vremena zajecala. Treća, utopljena u masi, skrivala je u knjigu zarazno romantičan pogled, ali nije mogla sakriti tihi plač.
“I ove gracije s maramama su neustrašive ratnice koje će na kraju, iako prepune rana, biti pobjednice, opet lijepe kao nekada. Njihove kose i frizure, crvene, plave i žute, čulno će vijoriti na vjetru koji će samo za njih puhnuti s najvećih vrhova. Ponovno će zaigrati radostan ples umjesto plesa tužnih marama.”
Kamo god se Srebrni okrenuo, oplahnula bi ga skrivena ljepota okaljana kužnim blatom. Onaj neurotičar u bijeloj kuti neumorno je zujao kao navijeni dječak s velikim ključem u leđima. Nakaradno crno obojene kose više je sličio na slamnato strašilo nego na čarobnjaka koji svojim kemijama spašava živote. Mora mu se priznati da je među gracije unosio vedru živost i neopisivu nadu. Čak i njegov mrki pogled bio im je melem za tek otvorene rane.
Sonja Gaži Prpić/ Foto privatna arhiva
Kad god bi se pojavio, gospodične i gospođe, poput blagotvornih valova, nadovezivale su se jedna na drugu: – Ja sam čula da je jednoj od nas produžio život za trideset godina. Ili: – A ja sam čula da on sam miješa te kemikalije koje ostavljaju glavu na ramenima…, čulo se iza njegovih leđa. Netko neupućen pomislio bi da je u pitanju novopečena filmska zvijezda, a zapravo je bila riječ samo o doktoru.
Sve je tu bilo svakodnevno, i sve je išlo svojim tokom, i sve je već bilo viđeno. Soba prepuna ženskih voštanih figura s osmijesima tužnih klauna, on u bijeloj kuti kao navijeno kolo, mirisi kemije, mirisi crnila i ništavila. – Hajdemo, vi ste sljedeća? ona je sljedeća? ili ona? – kreštav glas parao bi prostor očicu po očicu.
Srebrni se zavukao u zid iza ormara kao macaklin koji ne svijetli, ali neprimjetno nestaje. Neprestano mu se činilo kako luta mračnim hodnicima tražeći Arijadninu nit, u potpunoj tami i mraku. Iznenada, kad je postajalo sve beznadno, pred njegovim su očima zavijorile šarene marame. Sličile su onima s najviših vrhova svijeta, crvene kao krv andaluzijskih bikova, žute kao ljupke narcise i morski plave. Krasile su glave gospođa ispijenih očiju, ukrašavale njihova lica. Na njihovim glavama sjali su buketi, ruže su ponosno isticale ljepotu i mogle biti šarmantni ukras željeznom gorostasnom tornju koji je veselo pjevušio šansone s druge glave. “Pozdrav iz Istanbula” ili “Ti si moja Minny!” s velikom crvenom mašnom nasred marame.
Posve iznenada Srebrnom je u društvo došla njegova stara pokvarena mašta. Naprosto je obožavao tu damu, njezina erotičnost davala mu je smisao, a pred očima su mu počele letjeti gole ljepotice, svaka sa svojom maramom, a on isprepleten s njima u najljepšem haremu Granade. Bile su za njega božanstveno zavodljive nezasitnice iz škakljive priče. Kasnije, kad su te marame postale prošlost, bilo mu je žao što onda nije znao da je među njima cijela horda Amazonki. Jer pročitao je u požutjelim knjigama da su Amazonke bile proždrljive u ljubavi, muškarce su doživljavale kao ratni plijen, neustrašive ratnice bez izgubljene bitke.
I ove gracije s maramama su neustrašive ratnice koje će na kraju, iako prepune rana, biti pobjednice, opet lijepe kao nekada. Njihove kose i frizure, crvene, plave i žute, čulno će vijoriti na vjetru koji će samo za njih puhnuti s najvećih vrhova. Ponovno će zaigrati radostan ples umjesto plesa tužnih marama.
Cijeli prizor neočekivano je začinio Okatin sočan poljubac. S maramom na glavi izgledala je kao nestašna curica koja se s košaricom uputila baki.
– Idemo dalje… – zapištao je metalni glas. Tako je i bilo.
Okata i Srebrni zagrlili su se osmijesima koji su budili nadu, zaplivali ljudskom rijekom i krenuli dalje.
