Bjelovarčanka koju je liječenje zloćudnog tumora na krajniku toliko promijenilo da je nakon izlaska iz bolnice poznanici na ulici nisu prepoznavali, prebrodila je najteže trenutke uz svoju poeziju, a kako sada stihove teško govori – postala je pjesnikinja s fotoaparatom u ruci

Piše: Javorka Pangerčić

 

Iako zbog posljedica bolesti više ne mogu recitirati pjesme, što mi je bila velika radost, nalazim ljepotu i smisao života u svakom danu. Zbog zloćudnog tumora na krajniku, koji je metastazirao na limfne čvorove na vratu te zahvatio meko nepce i dio jezika, uklonjen mi je velik dio mekog nepca, a načinjena je i rekonstrukcija jezika. U tom procesu prošla sam težak put oporavka te postigla da od potpune nemoći gutanja i govora sada mogu otežano gutati i govoriti.

Rođena sam 1950. godine u Zagrebu a već 43 godine živim u Bjelovaru. Cijeli radni vijek provela sam u vodoprivredi kao inženjerka geodezije. Sada sam u mirovini. Suprug Miran umro je prošle godine. Pretrpio je dva moždana udara, a nakon što je slomio kuk, zadnje četiri godine proveo je u domu. Sin Javor živi sa svojom obitelji, a mlađi Krešimir je u Zagrebu. Moja mama, koja je navršila 92 godine, živi u domu umirovljenika u Zagrebu. Dakle, živim sama.

 

“Nisam dopustila da me teška bolest zakoči, sputa i ubije u meni životnu radost.“

 

Javorka Pangerčić / Foto privatna arhiva

 

Kako je sve počelo? Prije sedam godina zbog dugotrajnog grebanja u grlu koje nije prolazilo otišla sam k liječniku. Pretrage su potvrdile da imam zloćudni tumor grla te da trebam na operaciju. Isti dan kada sam saznala da imam rak rekla sam to svome suprugu, sinovima i snahi. Izravno, jer to se ne može izreći lijepim riječima. Otišla sam u ured, skupila kolege i priopćila i njima tu vijest. Ostali su šokirani i samo je jedan skupio snage, došao do mene, potapšao me po ruci i rekao da je njegova žena sve to prošla.

Živjela sam dan po dan, ne osvrćući se za onim što je bilo niti razmišljajući o tome što mi nosi budućnost. Tako su prošli bolnički dani, a većinom i godine što su slijedile.

 

Od prvog dana znala sam da imam karcinom koji je metastazirao i na meni je bilo da se prema tome postavim. Nisam provodila dane u neizvjesnosti, strepnji, nisam morala strahovati što ako je ono najgore – znala sam da jest ono najgore. Sad je trebalo naći hrabrosti i snage u sebi i vidjeti što će mi donijeti dani koji slijede. Smirena sam osoba koja ne pije tablete za spavanje ni antidepresive. Taj dan kad sam saznala da imam rak normalno sam i čvrsto zaspala.

Oporavak nakon operacije bio je dugotrajan, bolan i težak. Od fizičkih poteškoća, u bolnici mi je najveći problem bio iskašljavanje sekreta kroz kanilu i nemogućnost da se ispružim u krevetu, jer čim bih legla, počela bih se gušiti. Spavanje se svodilo na sjedenje u krevetu u što uspravnijem položaju bez mogućnosti okretanja glave na jednu ili drugu stranu zbog zatezanja šavova. Prvo vrijeme nisam mogla govoriti pa sam komunicirala uz pomoć bilježnice u koju sam pisala velikim tiskanim slovima. Hranila sam se na sondu jer gutati nisam smjela ni mogla. Zahvatila me i tumorska kaheksija i počela sam gubiti kilograme. Izgubila sam ih 23. Radijacijski karijes devastirao je moje zube. Sada smijem sve jesti, ali je pitanje što mogu progutati. Trebale su proći godine da bih metodom pokušaja došla do toga što mogu progutati. Hranjenje traje dugo, jedem sjedećki i uz stalno uzimanje tekućine. Najbolje mi odgovara gušća kašasta hrana, po mogućnosti što masnija. Kad me pitaju što mogu jesti, odgovaram: što masnije, to bolje. Rez na vratu, od uha do uha i ne smatram nekom većom posljedicom bolesti, osim kad je promjena vremena. Tada osjećam zatezanje i vrat je bolan na dodir.

 

 

Vratiti se u svakodnevicu, bilo je teško, jer ništa više nije bilo kao prije. Nakon završenog bolničkog liječenja, zračenja i kemoterapije, nakon pet mjeseci vratila sam se kući. Bila sam slaba i tada sam još više gubila na težini. Došle su me vidjeti moje prijateljice. Bilo mi je jako drago što ih vidim, no bilo mi je naporno govoriti im kako je bilo u bolnici pa sam to napisala i dala im da pročitaju. Prolazila bih ulicom i pozdravljala susjede i poznanike. Rijetko tko me od prve prepoznao. Čudno su me gledali, a neki bi samo produžili. Ako bih zastala i pokušala na svom nerazgovjetnom jeziku objasniti tko sam, bilo je još gore. A kad bi netko konačno shvatio da sam to ja, reakcije su bile različite. Nekima je bilo istinski drago što me vide pa bi me impulzivno zagrlili, drugi bi me začuđeno gledali i izvalili: Ne bih te nikad prepoznao! A neki se jednostavno nisu znali postaviti prema meni i brzo bi se izgubili. Shvatila sam da je na meni da odlučim kome ću se javiti, a kome ne, jer bila sam… nevidljiva žena.

Jednom me nazvala naša knjižničarka Tina i pitala želim li nastupiti na poetskom recitalu. Oduševila sam se pozivom, ali i dodala: Jako bih rado recitirala, ali ljudi me neće razumjeti. Na što je Tina uzvratila: Ljudi se trebaju naviknuti na različitosti. Trebaju više slušati srcem, a manje ušima. Te večeri recitirala sam pjesmu o galebu, jedina govorila napamet i dobila najveći aplauz. To se zove podrška.

Nisam dopustila da me teška bolest zakoči, sputa i ubije u meni životnu radost. Ne želim živjeti pod pritiskom i u strahu što će mi donijeti dani ili mjeseci koji nadolaze. Svjesna sam svojih ograničenja, ali i toga da želim puninu života. Objavila sam dvije knjige pjesama „Lice ruže“ i „Pjesma u torbi“ te prozni tekst „Utišana pjesma“ koji govori kako se nosim sa strahom od raka. Kad sam došla u bolnicu, sestrama sam recitirala svoje pjesme, a kad više nisam mogla govoriti, poklanjala sam im pjesme napisane na papiru. Na odlasku iz bolnice poklonila sam svakoj knjigu pjesama uz osobnu posvetu. To im je bio prvi dar takve vrste. Poznavanje i pamćenje pjesama pomoglo mi je da lakše prebrodim zračenje. 

Kako? Prije zračenja stavili su mi na lice masku koja je načinjena prema mom profilu, učvrstili je i rekli da se ne smijem micati ili zakašljati jer se zračenje tada mora prekinuti. Stalno mi je bilo na pameti… što ako zakašljem? I sjetila sam se čime ću okupirati mozak a da ne mislim na kašljanje. Pjesmama! Recitirala bih u sebi pjesme. Kako sam znala koliko koja pjesma traje, znala sam i koliko vremena je prošlo. Pa bih se sjetila neke pjesme koju već dugo nisam recitirala. Tako je to trajalo svih trideset zračenja i nijednom nisam zakašljala.

Sada pišem manje jer ne mogu više recitirati, ali sam našla novu ljubav – fotografiranje. Kada sam svoje fotografije izložila u gradskoj knjižnici, uz njih je pisalo: Javorka je pjesnikinja s fotoaparatom u ruci, koja neumorno šeta Bjelovarom i zamjećuje ono što samo pjesnici vide.

Moram reći da me bolest fizički promijenila, ali sam u duši postala bolja osoba. Teško govorim, ali i dalje brzo mislim. Rez na vratu i usni više ne primjećujem i nije mi važno vide li to ostali. Bolest me oslobodila. Možda zvuči paradoksalno, ali je tako. Shvatila sam da ono što imam od života imam upravo danas. Ne osvrćem se za prošlošću, kakva sam bila, gdje sam bila i što sam imala. Bilo pa prošlo. Nisam zazivala Boga da me spasi i pomogne mi, nego sam znala da je sve u njegovim rukama, i na meni je bilo da se tome prepustim. Nisam plakala, histerizirala, izluđivala sebe i okolinu, već sam se jednostavno pustila niz rijeku života da me nosi.

Ne tražim od Boga nego mu zahvaljujem! S ovako teškom bolešću dobila sam spoznaju da je svaki dan dragocjen i da živim dan za danom. Ruku pod ruku, koračam dalje sa svojom bolešću. 

Ne dopuštam joj da me pretekne i diktira tempo. Prije pet godina rodio se moj prvi i zasada jedini unuk Tin. Kada je snaha morala na posao, njezini roditelji i ja preuzeli smo brigu o našem unučiću. Sa svojom bolešću mogla sam i gore proći pa se ne bih mogla brinuti za svoga malenoga. Zato kažem: Hvala ti, Bože, za snagu koju si mi podario da mogu sudjelovati u odrastanju moga voljenog unuka.

Moje uratke možete vidjeti na adresi: https://kul-pong-klub.hr/blog-javorka