Nikad nisam voljela listopad, a još manje ružičastu boju. Listopad, mjesec kad počnu jesenske kiše, sivilo i neki kolektivni umor, svi se zatvore u svoje kuće i stanove, nema više vike i graje, klinaca po parkovima, šarenog šuškavog lišća i mirisa kukuruza. Dani postaju sve kraći i kraći, a ljudi sve mrzovoljniji. A ružičasta boja mi je oduvijek nekako bila šećerasta, za malene curice, nikako za odrasle žene.
Nisam ni znala koliko će se i listopad i ružičasta boja vezati uz moj život.
Krajem listopada 2023. sam, naime, napipala kvržicu na desnoj dojci. Danima me podmuklo boljela, ali trebala sam dobiti menstruaciju pa nisam previše obraćala pažnju na bol. Jedne večeri me probolo u dojci, kao da me netko piknuo iglom, kao da mi je sama pokušavala reći: “Pa dobro, hoćeš li ti već jednom obratiti pažnju na mene?”
Dotaknula sam to mjesto gdje me zaboljelo i pod prstima osjetila nešto tvrdo, nepomično, nešto što definitivno ne bi trebalo biti tu. Popipala sam se još jednom. Kvržica je još uvijek uporno stajala na istome mjestu.
– Pa ja imam rak dojke – nekako sam odmah znala da ta kvržica ne može donijeti ništa dobro. Mama mi dan danas kaže da sam si ga na neki način sama prizvala.
Pozvala sam muža da i on popipa. Kvržica je definitivno i dalje nepomično stajala na istome mjestu.
Iako je bilo već kasno, odmah sam poslala mail svojoj doktorici da mi pusti uputnicu za ultrazvuk. Nazvala me odmah u 7 sljedećeg jutra.
– Višnja, pustila sam ti uputnicu, odmah odi u Dom zdravlja, neka ti naprave ultrazvuk pa da budemo sigurne što je i kako je.
Na ultrazvuku sam odmah znala da nešto nije u redu. Doktor je tijekom pregleda cijelo vrijeme šutio što nikad nije dobar znak. Brbljava i radoznala kakva jesam, odlučila sam prekinuti tišinu.
– Doktore, nekako ste jako tihi – pokušala sam se našaliti. – Imam rak, jelda?
Čovjek me začuđeno pogledao, zatečen valjda mojom iskrenošću i smirenošću kojom sam to izrekla.
– Pa ne mogu to zapravo samo ovako potvrditi, trebat ćete napraviti još neke pretrage da bismo bili sto posto sigurni. Ali po ovome što ja vidim, tvorevina je jako ružnog i nepravilnog oblika, jako je šiljasta i 95% bih rekao da se radi o karcinomu dojke.
Tri tjedna nakon ultrazvuka uslijedila je magnetska rezonanca. Rekli su mi da se nalazi čekaju otprilike 14 dana, pa sam se jako iznenadila kad su me nazvali drugog dana i pitali da li bih mogla hitno doći na biopsiju.
Na biopsiji mi je rečeno da je magnetska rezonanca pokazala da se rak proširio na limfne čvorove u pazušnoj jami pa su mi napravili šest klikova (uzimanje uzoraka širokom iglom podsjetilo me na zvuk električne klamerice).
Nakon biopsije sam upućena na CT, a nakon svega toga sam bila naručena na razgovor kod onkologinje.
Dok sam čekala na red, pogledala sam nalaze. Sjećam se kako sam onkologinji  prvo rekla da se tu radi o nekoj pogrešci jer nije mi bilo jasno kako je moguće da je na ultrazvuku zabilježena jedna veličina tvorbe, a na svim ostalim nalazima dvostruko veća. Objasnila mi je da se radi o brzorastućem karcinomu dojke i da odmah nakon Nove godine dođem na kemoterapiju. Dijagnozu karcinoma dojke sam dobila nekoliko dana prije Božića, točnije 19. prosinca 2023. godine.
Iako sam, kad sam napipala kvržicu, nekako odmah znala da imam rak dojke, bila sam neizmjerno ljuta. Ni tužna, ni razočarana, ni zabrinuta, ništa. Bila sam samo užasno ljuta što je taj prokleti rak morao baš tada doći, a ja sam imala toliko planova – putovati svijetom, upisati neke tečajeve dok sam na porodiljnom, odraditi sve moguće kave koje mjesecima nisam stigla, upisati dodatne sate vožnje jer godinama nisam vozila, a silno sam htjela ponovno sjesti za volan. Ljutila sam se, ako je već morao doći, zašto nije mogao doći za desetak godina.

 

Imala sam 36 godina, moji sinovi su tada imali šest mjeseci te dvije i pol godine. Ljutila sam se jako na svoj rak jer kako ću svojoj djeci objasniti da je mama bolesna, da će mama morati ići u bolnicu, da mama možda neće moći biti s njima svaki dan. Ljutila sam se što moja obitelj mora sve to prolaziti zajedno sa mnom, što ću možda morati propustiti neki rođendan, pjesmicu, uspavanku, prvu riječ i prvi korak, neku vrtićku predstavu, što će moja djeca morati gledati svoju mamu bez kose, obrva i trepavica. Ljutila sam se na rak što je došao baš sada dok su njih dvojica još tako mali i dok najviše trebaju svoju mamu.
Na kraju je sve prošlo puno bolje nego što sam očekivala. Odradila sam 16 kemoterapija bez ikakvih nuspojava (četiri teže, crvene, i 12 lakših, bijelih), u srpnju sam odradila i dvostruku mastektomiju uz rekonstrukciju ekspanderima te mi je uklonjeno osam limfnih čvorova zahvaćenih karcinomom.
Trenutno sam u fazi čekanja na početak radioterapija.
Živimo dan po dan, nekad je lakše, nekad je teže, nekad se smijemo, a nekad svi zajedno plačemo. Slobodno mogu reći da se puno više volimo i cijenimo, puno češće uzmemo vrijeme samo za nas četvero, prisutniji smo u trenutku i puno više cijenimo sitnice koje smo prije često uzimali zdravo za gotovo.
Moj suprug i moji dječaci su mi najveći motivatori, podrška i potpora, moje zvijezde, moje snage za terapije i za borbe. Čak i kad sam bila bez kose, obrva i trepavica, kad sam sama sebi bila najgora i najružnija, moj stariji sin mi je rekao da sam najljepša ćelava mama na svijetu, s najširim osmijehom i najvećim rukama koje snažno grle, a mlađi mi je svaki put s jednakom radošću i najvećim slinavim osmijehom dopuzao (kasnije i dotrčao) u zagrljaj. Za njih sam uvijek bila njihova mama, ma kako izgledala.
Na kraju mogu reći da je ispala dobra situacija što sam dobila rak dojke dok su mi dječaci mali. Uz dvoje male djece, nisam imala vremena paničariti i razvijati neke crne scenarije.
Nevjerojatno je kako te bolest promijeni, osnaži, posloži, uzemlji. Ljudi se čude kad kažem da je meni moj rak na neki način i trebao. Da stanem, a ne da stalno nekamo jurcam i pokušavam sve stići, balansirajući između poslovnih i obiteljskih obaveza, da posložim prioritete, da stavim sebe na prvo mjesto, no ono možda najvažnije da konačno upoznam pravo lice ljudi. Upoznala sam mnoge predivne, jake i borbene žene na Odjelu onkologije, žene s kojima sam dijelila (i još dijelim) smijeh i suze, strahove i nadanja. Neke od njih postale su mi prijateljice za cijeli život. I ako ova moja priča potakne barem jednu ženu da napravi samopregled dojki, moja misija je ispunjena. I ja sam prije mislila kako se rak dojke događa ženama nakon pedesete godine, kad zađu u menopauzu, a evo danas po hodnicima onkologije viđam sve mlađe i mlađe žene.

Fotografije; Višnja Mežnarić, privatna arhiva