Sredim si kuću, uživam, a onda šesti dan zove moja doktorica i kaže mi da moram sutra biti u Zagrebu. Odmah sam znala da NE valja.
13. ožujka 2017. Danas sam u dućanu za perike upoznala Ivanu. Mislim da je tamo nešto snimala. Malo smo se zapričale inaizmjence prepričavale ukratko i na brzaka svoje priče. Dok sam ju slušala, znala sam da ju poznam, ali nisam ništa pitala. Rekla mi je da je otvorila portal i ako želim da i ja napišem svoju priču. Izazvana nekim događajima prošle sam godine pisala udruzi “Sve za nju”, pa sam I sada pomislila: Ma neću ništa opet pisati. Ipak, uzela sam njene podatke, ako se predomislim. Sva sreća! Kada sam došla doma, nisam se odvajala od portala “Nismo same”. Gutala sam i gutala njene riječi, riječi drugih žena i čudila se koliko sličnosti ima između svih nas. Ne poznajem ni jednu, ali dok čitam, kao da poznajem svaku od njih. I tako sam evo odlučila i ja nešto napisati.
Zovem se Zdenka Dvojković i za tri mjeseca ću imati 65 godina. Nemojte ni slučajno pomisliti kako je to puno, jer ako je zdravlja onda su to prelijepe godine. Imam divnog supruga s kojim mi je sada ljepše nego u najranijoj mladosti. Imam i sina i kćer i četvero unučadi. Točnije, dva unuka od kćeri i dvije unuke od sina. Sve ih naravno neizmjerno volim, nikada ne bih rekla da ih volim više od svoje djece, jer su to dvije različite ljubavi, iako sam puno puta u životu čula da se unuci vole više od djece, ali to nije istina – samo su ljubavi različite.
Veći dio godine provodim na moru, pa sam tako i prošle godine planirala otići odmah poslije Uskrsa. Dakle, već u trećem mjesecu, ali NISAM!
Početkom prosinca 2015. godine bila sam na mamografiji, ultrazvuku i pregledu, kao i svake godine do tada. Zvala sam to svojim tehničkim pregledom. Bilo je sve u redu, osim nekog limfnog čvora ispod pazuha kojega mi je liječnica punktirala i nije bilo ništa zabrinjavajuće, ali trebala sam doći na kontrolu za šest mjeseci. Prošli su Božić, Nova godina, prvi i drugi mjesec, a ja sam stalno bila užasno umorna. Pipala sam često taj limfni čvor i onda sam pronašla i neku malu bolnu kvržicu u lijevoj dojci. Sada sam sigurna, nije to samo umor, osjećam bolest u sebi. Znam, ne mogu ovakva na more, pa zovem svoju doktoricu za dojke. Primila me slatka i ljubazna kao i uvijek, već sutradan. Gleda ona na ultrazvuk i šokira se do kakvih promjena je došlo. Radi mi biopsiju te kvržice, i dok čekam nalaz, odem ja na more.
“Ne mogu prestati misliti na bolest, ali to se ne vidi. Ja se šalim, smijem, hrabrim obitelj, kao da sam skrenula. Znam i da ću ostati bez svoje lijepe duge kose, ali nema veze.”
Zdenka Dvojković / Foto privatna arhiva
Sredim si kuću, uživam, a onda šesti dan zove moja doktorica i kaže mi da moram sutra biti u Zagrebu. Odmah sam znala da NE valja.
Ovisnica sam o tenisu, obožavam ga igrati i gledati, isto tako saditi vrt, obožavam kuhati za obitelj i prijatelje i uživam u tome. Sada već razmišljam, dok vozim za Zagreb, kako će to izgledati ubuduće. Ukratko, sve vi uglavnom znate kako ide dalje. Da, imam karcinom mali, ali vražji, invazivni, agresivni i zloćudni. Operirana sam, karcinom je izvađen kvadratno, ali uz njega 15 limfnih čvorova, svi kancerogeni.
Toliko različitosti u meni, ništa se s ničim ne poklapa, pa se i doktori čude. Ne znam od kuda mi snaga, a tako sam umorna. Doma je zabrana, nitko ne smije plakati, a ja se pravim kao da nije ništa strašno. Prijetim se tom “malom gadu” u mojoj dojci da će si zapamtiti u čije tijelo je ušao, a i da ne smije u ničije. O.K., četvrti dan bolnice i idem doma.
E, sada počinje ono najgore. Dana 20. lipnja 2016. godine, na moj rođendan, počinje moja prva crvena kemoterapija. Htjeli su je otkazati kada su u papirima vidjeli da mi je taj dan rođendan, ali ja sam rekla: NE! To mi je bio nekako dobar znak da sam ponovno rođena, barem ja tako tumačim. Obavim tu prvu kemoterapiju i pitam mogu li si budući da mi je roćkas kada dođem kući popiti barem malo pjenušca i espresso. Nisu mi dali, dozvolili su mi samo jedan espresso. Napravim si ja kavicu i krenem guštati, kad ono fuuuuuuuujjjjj, užas, to nije kava, popijem malo vode, još veći užas, pa to nije ni voda. Dakle, okusi odvratni.
Ne mogu prestati misliti na bolest, ali to se ne vidi. Ja se šalim, smijem, hrabrim obitelj, kao da sam skrenula. Znam i da ću ostati bez svoje lijepe duge kose, ali nema veze. Odem isti tjedan po periku, neka mi se nađe doma. Isprobavam, smijem se s prodavačicom i jednu kupim. Pokazujem svojima doma i svi se smijemo. Još ni jednu suzu nisam ispustila, a onda jedno jutro, 16. dan, prođem rukom kroz kosu, a veliki busen ostane u mojoj ruci. Ponavljam to i stalno isto, čupam kosu, a ona samo ide s glave. E, sad plačem, iako ne razumijem zašto, pa znala sam da će tako biti, pripremila sam se na to, ali izgleda da se na to žena ne može pripremiti. Otišla sam ujutro svom frizeru da mi obrije glavu i stavila periku. Ponovno je osmijeh na mom licu i bezbroj šala na moj račun.
No, najgore tek dolazi. Te crvene kemoterapije ubijaju moju krvnu sliku, leukociti padaju opasno prenisko, ali ja se borim. Odem na more, uživam u pogledu i mirisima, vadim krv radi kontrole, dobivam neke injekcije za leukocite, slaba sam, ne igram tenis, ne sadim vrt. Vraćam se na dva dana u Zagreb na sljedeću kemo i nazad na more. Tako do jeseni.
Svi patimo, ali nitko ne smije pokazati, ne dozvoljavam i još uvijek se smijem kad mogu.
Prijatelji zovu, ali ili u dobroj namjeri ili neznanju govore gluposti koje ja ne mogu slušati. Tako polako pucaju druženja, ne javljam se više i tako mi je bolje. Ostao je uski krug oko mene, jako uski krug ljudi s kojima još pričam i družim se jer me samo oni razumiju, uz moju obitelj.
Crvena ‘kemo’ je gotova, a onda još 16 Paclitaxela. Mijenjam narav iz temelja, osjećam to, ali sviđam se sama sebi takva, no ipak želim ostati i dobra kakva sam uvijek i bila. Malo njih to kuži i razumije, ali nije mi više stalo.
Dakle, kasna je jesen 2016. i ja sam stalno u Zagrebu. Svaki tjedan na ‘kemo’, a vikend na more.
Badnjak je, obitelj na okupu, a duša puna radosti. Spremila sam im omiljene morske specijalitete, veselimo se, volimo, a suprug i ja čak i zaplesali.
Još dva dana i idem na zadnju kemoterapiju. Dan prije odlazimo, moj voljeni suprug i ja, na Mariju Bistricu. Crkva puna, a ja razmišljam ako izdržim 15 minuta, super. Teško mi je stajati, nemam snage. Ali gle čuda, izdržala sam cijelu misu na nogama i cijelu proplakala, nisam htjela, nisam ni tužno razmišljala, ali suze teku. Nekako ipak gode te suze, kao da se duša čisti sama………..Odlazimo doma veseli.
Teško je sve ukratko i u detalje ispričati. Danas sam bila na 22. zračenju, još ih imam osam komada.
Spržena mi je i dojka i lijeva lopatica na leđima. Pijem i hormonalnu terapiju, valjda doživotno.
Ovo peče, ali još samo osam komada.
Osmijeh je još tu, šale i vicevi. I kosa je počela rasti. Nema izbora, ili se boriti ili se predate, a ja se ne predajem.
O svemu ovome nerado pričam sa zdravima, ali s vama, koje ste to prošle, rado, samo vi znate kako je zapravo.
Nadam se najboljem, da opet igram tenis, sadim vrt, a kuham i idem u nabavku i cijelo ovo vrijeme.
Svakoj od vas, želim isto što i sebi, da ozdravite, budete sretne i vesele i da malo više mislite na sebe.
Još bih se zahvalila cijelom medicinskom timu, često se ljute na njih, a ja imam sreće i divna iskustva i s doktorima i sa sestrama, s cijelim timom KBC Rebro i beskrajno sam im zahvalna na brizi, pažnji i osmijehu koji su mi davali.
Ovo je jako kratko i oskudno ispričano moje iskustvo, ali sigurna sam da vi znate koliko je svega toga bilo u ovih godinu dana bez pauze, ali možda ćemo još pričati i pisati.
Lijepi pozdrav,
Zdenka
