Dvolična priča naslov je pod kojim dvije autorice, Daja Globan Kovačević i Asja Stojanov Butorac – prva kroz roman, druga kroz zbirku kratkih priča – u zajedničkoj knjizi ogoljuju, uz ostalo, licemjeran odnos društva prema nasilju nad ženama. Donosimo ulomke iz knjige, upravo objavljene i dostupne na https://naklada-verafels.hr/
——-
U staklenik se, po nepisanom pravilu, ulazi bez kucanja.
Kad je Maja ušla, Kokot nije pomaknuo ni obrvu. Oličenje najdublje koncentracije, sučelice tekstu na zaslonu računala. Tišina se unutar staklenih zidova može rezati škarama. Televizor je u kutu uključen, ali stišan na minimum. (…)
“Gdje je moj tekst, uredniče? Što je bilo s objavom?” Maja govori vrlo, vrlo polako i razgovjetno.
Zid šutnje nije uzdrman.
Ponavlja:
“Možeš li mi odgovoriti na jednostavno pitanje – što je bilo s mojim tekstom sinoć kad sam otišla iz redakcije? Ovo nije u redu… i sad tu šutiš kao zid.”
“No, nije objavljen! To i sama vidiš, ne? A to što je bilo, to nije tvoj nego moj problem.”
(…)
Kokot se saginje i unosi nos u ekran. Pogled na tekst mu zaklanja sunce ili kameni zid u pozadini?
Maja je opet staložena:
“Nije okej. Ne možeš mi bez ikakvog objašnjenja baciti tekst. Sve je bilo unutra – od izjava očevidaca, preko vatrogasaca koji su gasili požar, do policije. Nitko – nitko! – osim tvoje novinarke nije bio tamo. I to dok je još gorjelo! Niti jedne novine, niti jedna televizija. I ti si jedini urednik u ovom gradu koji je sinoć imao na stolu ne samo fotke tog požara, nego i izjavu policijskog izvora da se sumnja kako je riječ o paležu povezanom s nedavnim mučkim ubojstvom žene koja je živjela u toj kućici, i koja je…”
Kokot ju je pogledao u oči i pokretom ruke prekinuo u pola rečenice:
“A da se ti sad malo ugasiš?”
Maja je pokušala ostati mirna, ali adrenalin je bubnjao u žili na sljepoočici.
“Misliš da je bilo samo tako doći do Sremca u bolnici i izvući iz njega brojeve i kontakte u policiji? Pa čovjek je pretučen! Ako nisi znao, određena mu je policijska zaštita, 24 sata pred vratima njegove bolničke sobe stoji policajac. Misliš da mu je to ugodno? Ali Sremec je čovjek, i dao mi je ipak kontakt kad sam ga sinoć nazvala. Imao si u tekstu sve činjenice, izjave… ali baš sve po kodeksu! Hej, pa u pozadini tog paleža riječ je o najbrutalnijem obliku zastrašivanja!? I ušutkavanja silovane i zlostavljane ratne žrtve koju su…”
Opet nije uspjela dovršiti rečenicu jer Zid šutnje je bio uzdrman:
“Prestani! Za svoje dobro! Ja sam noćas, Majo Belas, podmetnuo svoju guzicu da spasim tvoju jer znam da si dobra novinarka. Ti znaš da ti ja želim dobro.”
Iza Zida dobrih želja, dobra je novinarka čekala i dalje objašnjenje.
“Tekst je maknut, curo – za tvoje dobro!”
Pod Zidom dobrih želja je eksplodiralo:
“Moje dobro? Tebi je to dobro u kojem žene siluju, pa ih ubijaju ako o tome progovore i nekoga prijave? Dobro ti je da je to… da je to što ovdje radimo – silovano novinarstvo?!”
“Silovano novinarstvo? Sad ćemo se razmetati prepametnim metaforama? Ma nemoj, ti ćeš meni držati lekcije o novinarstvu? Danas si trebala dobiti otkaz! Je li ti jasno… do-bi-ti ot-kaz! Tekst ti nisam povukao ja, nego… povučen je naknadno, već je bio u tiskari. A ja sam, da ne izletiš na cestu, dao riječ Glavnom da se neće ponoviti.”
“Ma što se neće ponoviti? Vi svi skupa niste normalni!”
Zagledan opet u zid na ekranu, Kokot je izgovarao polako, naglašavajući svaku riječ:
“Neće se ponoviti tvoje miješanje u temu koja ne prodaje novine. I ne samo što nije komercijalna, nego joj i nije mjesto u Gradskoj rubrici. Točka. Imam sastanak. Možeš ići!”
(…)
To što joj tekst nije objavljen, Maja bi mogla preživjeti. Nije joj ni prvi ni zadnji. Prije ili kasnije, u toj profesiji ili otvrdneš, pljuneš, i ideš dalje, ili pukneš i – odeš. Nema ni trećeg, ni četvrtog, ni petog puta.
Kojim krenuti?
Neka presudi – Mirnina priča.
No ima li nakon noćašnjih događaja uopće smisla Kokotu spominjati Mirnino svjedočanstvo? S kim razgovarati o tome? Na koji bi način takvu temu Gradske htjele prezentirati?
Sve se opcije odjednom čine neprikladne.
Maja je kvrcnula prstima po pretincu za rukavice, ovaj se otvorio lako, kao da se nikad ne zaglavljuje. Izvadila je disk, i ubacila ga u novi autoradio, jedinu dodatnu opremu kojom se buba može pohvaliti.
Reprodukcija Mirnina glasa iznova je se dojmila: nježan, ali hladan kao čelik; ostario, iako je žena koja govori očito još vrlo mlada:
… obožavala sam tog bijelog konjića, neizmjerno. Dobila sam ga na dar te godine u veljači, za deseti rođendan.
Bilo je to pet tjedana prije napada na naše selo. Žene, nešto stareži i djece… izbjegli smo svi u šume iznad sela kad je počelo. Znali smo da su se ljudi tako već spašavali u drugim selima. Gdjekad bi uspjeli, gdjekad ne, ali nije se imalo što čekati, nije se ni moglo što drugo poduzeti.
Neki naši iz zbjega su se pokušali probiti dalje, planinskim stazama, neki su zbog nemoćnih odlučili ostati blizu sela i skrivati se po pećinama dok huja ne prođe. Mi smo ostale – baka, teta, mama i ja.
Ponijelo se u šumu nešto gunjeva i hrane, i nadali smo se da će naoružana banda za koji dan otići i da ćemo se svi opet vratiti svojim domovima.
Za dva dana su nas otkrili. I sve pohvatali.
Muškarce su natjerali u minsko polje kraj rijeke, s druge strane sela… a nas žene su dotjerali natrag kući, na imanje; takvu su imali praksu – gdje bi uspostavili štab, tu ih je trebalo dvoriti i služiti im, kuhati, prati, za stoku se brinuti…
Baku i mene su prvih dana bacili da spavamo u staji, teta i mama morale su spavati s njima, u kući…
Ponekad bi i nas dotjerali u kuću… ja bih se onesvijestila… baka me poslije u štali previjala, stavljala mi obloge… (…)
Ja sam si ispod slame u staji skrivala nešto dragih stvari, među njima i mog bijelog konjića. Za to što sam ga dobila zaslužna je bila moja baka. Ona je znala koliko silno tu igračku želim, pa je prije mog rođendana krišom dala teti novac neka ga kupi u gradu. (…)
Moja je baka uvijek govorila kako svi moramo paziti što želimo… zato što živimo na planetu ispunjenih želja.
Znala je reći i da je slobodan onaj čovjek koji se može odreći stvari koje najviše želi.
Nisam to tada najbolje razumjela, ali zbog tih njezinih riječi – onoga dana kad sam moju majku našla… na konopcu… da, mamu sam ja zatekla iza naše staje, obješenu na granu trešnje… – lako sam odlučila. Odrekla sam se svog dugo željenog konjića.
Mama se klatila na konopu, puna muha, a ja sam kopala rupu pod zidom iza gnojišta. Tu sliku i danas sanjam – bijela griva tone u smrdljivu crnu tekućinu, jama se brzo puni… a ja sve brže i brže prstima grebem i zagrćem – samo da moja mama što prije siđe s konopa…
Kad smo je teta, baka i ja pokapale u šljiviku ispod kuće, nedaleko od zida, nisam plakala. Nadala sam se.
Staja je poslije u granatiranju srušena. Moj mali bijeli konj, i moja mama, i dalje su tamo, zakopani, pod ostacima zida kraj gnojišta…
Maja je zaustavila disk i prekinula preslušavanje teme u koju se ti, Majo Belas, nemaš što miješati. Pred očima joj je iskrsnula slika:
Kokotova glava, s jabukom u ustima, leži na gramofonskoj ploči, ova se vrti, na najniža 33 okretaja, i ponavlja li ponavlja u ritmu bljuvotine: Nijeee komercijalnooo… ne prodajeee novineee… nijeee komercijalnooo, ne prodajeee novineee…
Okrenula je ključ u bravi, svi bubini konji su zarzali – s odobravanjem.
(ulomak iz romana Daje Globan Kovačević)
U trenutku u kojemu je liječnik izgovorio dijagnozu, ugrizli su je prvi put. Ujed je bolio toliko da nije bila u stanju čuti plan liječenja koji je čovjek u bijelom predlagao. Još manje stupnjeve napredovanja bolesti i male izglede za izlječenje, činjenicu kako će s posljedicama proživjeti život, bez ikakve nade da će ikada biti bolje. Ikada.
Ima sedamnaest godina, od maloprije puno više, između šezdeset i sedamdeset, ugrizli su je i ostarjela je, nemilosrdno brzo prema koži boje breskve i kosi u čijoj mekoći ne bi mogao puknuti niti balon od sapunice. Liječniku se požalila na bol, on joj je rekao kako joj za to treba druga vrsta liječnika, svakako će napisati primjedbu u otpusnom pismu, rekao je. Dok je izlazila iz ordinacije, čula je kako je asistentici dobacio: „Ne znaš je li u ovoj priči jednostavnije i milosrdnije doživjeti amneziju ili ne.“
To što se dogodilo i kako je došlo do toga da se njeni vječni dobrohotni pratitelji i zaštitnici u samo jednome trenu pretvore u zvijeri koje ju sustižu u noćnim morama, pokušavala je i sama neuspješno poloviti. Sjećala se izlaska s prijateljicama i roditelja zagrljenih u kutu kauča kako joj mašu i govore „Budi pametna“. Dalje od toga nije stizala. Ali samo jedno kratko vrijeme.
Predstavnici zakona su je gledali samilosno. Predstavnici crkve ponudili pomoć i podršku. Nitko od njih nije znao kako njene pse držati pod kontrolom i zato je kupila sjekiru.
Previše je od njezine priče izišlo u javnost, o svom je slučaju čula i na radiju… omamljena drogom koja paralizira, seksualno zlostavljana, snimke objavljene i kratko nakon toga skinute s interneta, posrijedi su poznanici, stan jednoga od dvojice, test na HIV i hepatitis obavljen, čekaju se nalazi; draga, kupi sjekiru.
U sudnici su ponovo psi bili najglasniji. Neprestano se okretala u nadi kako će otkriti još nekoga tko ih čuje. Bezuspješno. Na licima Ostalih nije se dalo primijetiti nikakvo ometanje lavežom. Predstavnici prava doimali su se otmjeno i dostojanstveno. Čisto u svakom pogledu. Za stolom do njenoga, dijelio ih je uzak prolaz mržnje, sjedili su bivši poznanici. Priča je trajala i pitanja su boljela, a psi su lajali. Sjekira je na sigurnom, tješila se i umirivala. Zbog vas sam ostarjela, mislila je i gledala stol na desnoj strani, primorali ste me da preskočim sve dobre vječnosti, a moje pse pretvorili ste u zvijeri. Njihovi me ugrizi bole više od svih vaših perverzija. Sjekira je na mojoj strani. Hladna i besprijekorno ravne putanje u središte problema. Dok su suci izricali presudu, psi su nakratko zamuknuli. U mukloj tišini sterilne prostorije isprekidano je čula „oslobođeni krivnje (…) nema znakova fizičkog nasilja (…) oslobođeni se moraju javiti socijalnoj službi, zbog ugovaranja broja sati dobrovoljnoga socijalnog rada“… Psi su ćulili uši, potom krenuli zavijati. Zavijanje se moglo mjeriti decibelima aviona koji kotrlja pistom, od čega je izgubila svijest.
(ulomak iz priče Psi istine Asje Stojanov Butorac)
