Već dugo želim podijeliti kako na mojoj duši sjedi taj uvriježeni i sveprisutni izraz ‘bori se s rakom/karcinomom’, a još više izraz, koji onda dođe kao logična posljedica, ‘izgubila je/izgubio je borbu s…’. Čak i ne mora biti u pitanju karcinom. Može biti i bilo koja druga bolest. A onda opet, kad zastanem, shvatim kako ne govore ‘bori se protiv bolesti’ nego ‘s bolešću’.
E, pa htjela bih vas pozvati na promišljanje kako vi stojite s tom ‘borbom s’ ili ‘životom s’.
Nešto mi je u tome ‘borba s’ jako smetalo i prije, dok nisam oboljela, pa još malo više kada su moji dragi i bliski oboljeli (i umrli). Sad, kad sam ja oboljela, nekako sam ravnodušnija na taj izraz, ali jasno znam da se ja ne želim boriti.
Dobro, moram reći da ovaj unutarnji odjek riječi ‘boriti se’ ovisi i o godinama u kojima je svatko od nas stekao tu opaku dijagnozu, o težini same dijagnoze, kao i o perspektivi izlječenja. Evo, da odmah priznam i podijelim s vama i mjesto u životu s kojeg promišljam i pišem. Meni su prije godinu i pol dana dijagnosticirali adenokarcinom (11 cm u promjeru) s puno metastaza, čak i u kostima, dakle IV. stupnja, i to u mojoj 69. godini života. Dosta gadno za početak. I moj doktor mi je odmah rekao (što izuzetno cijenim): „Znate, mi se trudimo od smrtne bolesti napraviti kroničnu.“
Da, na smrt sam bolesna, prognoze (po starim protokolima liječenja, jer za nove još nemaju podatke) su mi škrte godinama koje su preda mnom i bogate s boli. I što ću ja sad s tih ne-znam-koliko-godina svog života (osim liječiti se toliko koliko medicina zna i može)?
Ne želim rat. Hoću mir. Hoću neko veselje, ganutost, posvećenost stvarima koje su mi vrijedne i smislene, hoću napraviti još neke stvari koje su mi važne, hoću onako iskreno dotaknuti neke ljude koji su mi važni.
Hoću li se boriti? Gle, sad ću taj ostatak života provesti u ratu!?! Pa ne bih baš ratovala. A umrijet ću sigurno i vjerojatno nešto prije nego što bih da nisam oboljela od karcinoma. Ne želim rat. Hoću mir. Hoću neko veselje, ganutost, posvećenost stvarima koje su mi vrijedne i smislene, hoću napraviti još neke stvari koje su mi važne, hoću onako iskreno dotaknuti neke ljude koji su mi važni. Svašta važno hoću.
I možda mi je svijest o tome da imam nešto manje godina pred sobom, nego što sam mislila, pomogla da me pogurne da radim sve to. Sve to što je meni važno i vrijedno. I ne mora sve biti ružičasto niti vedro i veselo, pozitivno, kako bi danas rekli ‘njuejdžeri’.
Može nekad biti i teško i iscrpljujuće i frustrirajuće. Samo je važno da bude meni smisleno. Da imam osjećaj da ovaj život koji sada živim jest smislen i da ga je vrijedno živjeti. I zato ne želim ratovati. Rat nije neko stanje u kojem bih voljela biti. Neću reći da nitko ne bi volio, ali mislim da većina ljudi ne voli rat.
Mustafa Nadarević je, u onom kratkom videu snimljenom u kampanji za prevenciju raka pluća, između ostalog rekao: „Kad sam shvatio da je to dio života, da je bolest dio života, onda sam je prihvatio. Kad nešto prihvatiš s ljubavlju, onda se može pobijediti zloćudna bolest.“
Dobro, možda se ne može uvijek pobijediti. I on je u ovoj rečenici negdje između prihvaćanja i pobjede (dakle, borbe ili nadmetanja).
Zapravo hoću reći tri stvari.
Prvo, da se rak nekako razvio u meni i da je dio mene, neki moj proces koji je krenuo ukrivo (uz pomoć genetike) i da mi onda može biti inspiracija da promijenim nešto u životu, da stvorim prostor da se u meni razvijaju i neke druge stvari, a ne samo poludjele stanice. O tome je više pisala doktorica Maja Vukoja u svom nedavnom postu.
Drugo, da je rečenica ‘izgubio je borbu s bolešću’ jedna ružna i ponižavajuća rečenica. Kao da nije dovoljno da se nosim s tom bolešću najkonstruktivnije što mogu, nego na kraju još moram biti i gubitnik/gubitnica!
I treće, i meni najvažnije, hoću živjeti smisleno i u prijateljstvu sa sobom i svijetom, to vrijeme koje mi je još preostalo (ne želim ratovati). Uostalom, taj rak, te stanice – to sam isto ja, samo malo pošandrcala i pošla ukrivo, kao i s mnogo drugih odluka koje sam napravila u životu. I imam pravo na popravak. Na bolje.
I jedna opaska koja je meni spasila ovaj ostatak života i omogućila mi da ga živim smisleno: Svjetska zdravstvena organizacija izradila je vodič za liječenje boli kod malignih bolesti. Osnovni postulat (kako ga je lijepo opisala anesteziologinja prim. dr. sc. Jasna Špiček Macan, na sreću moja doktorica) je: „Bol je subjektivno, neugodno, osjetno i emocionalno iskustvo koje nastaje kao posljedica prijetećeg ili nastalog oštećenja tkiva, a njegovo liječenje predstavlja temeljno ljudsko pravo.“
Dakle, naše pravo je da nas ne boli, nakon što su nas počeli liječiti, jer kad se bolest jednom prepozna bol više nema smisla, nema svoju funkciju.
Da toga nema teško bih ostvarila smisao ostatka svog života. I na tome sam anesteziolozima zahvalna.
A vi? Ratujete li?
