Kada ležiš u krevetu, nepomična, cijeli svijet je statičan, ne postoji. Ne postoji ono što je vani, ono što se događa mimo tebe. Tvoja svijest je sklupčana u samoj tebi i sve što postoji je na dohvat tvoje ruke.
Možeš se okrenuti na lijevu ili desnu stranu, to je sve što proživljavaš. To je tvoje događanje. Okrenut ću se na lijevu stranu. I gledaš u zid. Okrenut ću se na desnu stranu, gledaš u zid. Okrenut ću se na leđa. Gledaš u strop. U kutiji si i moraš postići disciplinu da ne eksplodiraš u toj omeđenosti. S desne strane na malom stoliću je čaša s vodom. I tablete. Ako te zaboli, brzo je popiješ i opet toneš u nepostojanje. Samo da ne boli. A bol je jedina koja te podsjeća da još dišeš i da si tu. I tako svaki dan. Samo dva lica prolaze kroz tvoj svijet. Majka i muž. Boli me rez na prsima. Taj rez je dubok. Dublji nego što doista jest. Taj rez je rez moje prošlosti. A ona se bolno nakupila baš tu, ispod rebara, blizu srca. Kažu, timus je glavna žlijezda imunološkog sustava. Kod mene je zakazao. Nije me sačuvao od nakupljenih boli.
I bol se taložila, godinama.
– Želim rastavu – rekao mi je, jednoga dana, mnogo prije operacije, moj muž. Osjetila sam snažnu bol. Baš tu, ispod rebara.
– Zašto, reci zašto, a toliko se volimo?
– Ljubav nema ništa s tim – odgovorio je. – Osjećam da nam se putevi razilaze. I ja sam spreman sve napraviti samo da me nitko ne zaustavi na mom putu. Nikada nije i nikada neće. Pa nećeš ni ti.
Grčevito sam plakala, nisam se toga sramila. Plakala sam pred njim, ogoljela. A on me je samo hladno gledao.
“Crte će se s vremenom izbrisati, ali označeni smo do kraja života. Jer prešli smo liniju koja dijeli ljude na one koji nikada nisu imala tumor i one koji ga imaju i bore se s njim.”
– A rekli smo, obećali smo si, do kraja života. To je brak. U dobru i zlu – rekla sam jecajući.
– Ako me netko sputava na mome putu, ja to ne mogu dopustiti. Ako ne rasteš sa mnom, ako me ne slijediš, onda to nije to.
– Ne razumijem. Kako te ja to sputavam? – pitala sam ga kroz suze. – Da, znam da me ne razumiješ. Ti živiš u kutiji i ne vidiš ništa što je izvan nje. Ja želim van iz te kutije. Ja ne želim biti ničime omeđen. Nikakvim dogmama, sustavom, institucijom. Ni ti me nećeš spriječiti – dodao je.
– Ali ja te volim – rekla sam jecajući.
– Ljubav nema ništa s tim.
Nisam to mogla razumjeti. Ljubav je bilo sve što sam imala ponuditi. A on je samo tako odbacuje. Kako? Zašto? I još kaže da me voli, a želi otići. Užasan je osjećaj držati se grčevito nečega što nam polako klizi kroz prste, kao pijesak. Moj brak je već tada bio gotov. Bilo je samo pitanje vremena kada će se to doista dogoditi. I sada ležim tu u krevetu, u kutiji. Jesam li se sama dovela do toga? Toliko se podredila drugome da sam sebe zatočila u kutiju bolesti koja me posve paralizirala? Je li moguće da sam toliko pregazila sebe, zanemarila se i namjerno sabotirala? Simbolično, mijastenija je bila moja samosabotaža. Potpuno klonuće, nemoć, gubitak snage. Okrećem se na lijevu stranu i gledam u zid. Da, došla sam do zida zatvarajući oči pred onim neminovnim. Morat ću prihvatiti kraj, morat ću se ponovno izgraditi i krenuti ispočetka. Ali nisam još spremna… I hoću li ikada biti? Koliko smo određeni drugima? I da li nas drugi određuju? Znala sam odgovor.
Nataša Petek / Foto: privatna arhiva
Nesigurnim korakom išla sam do sanitetskog vozila. Idem na zračenje. Ne znam koji je dan, svi su mi isti. Ujutro se probudim, popijem svoje tablete, a onda se majka i ja spremimo i ja zovem sanitet. Teškom mukom ulazim u njega, jedva mogu sjediti, ali stoički podnosim jer vjerujem da će mi biti bolje. Uvijek se nađe još netko u vozilu, pa slušam priče ljudi koji idu na pretrage, kemoterapiju, infuziju, dijalizu…. Vani, kraj nas, prolaze ljudi i čini mi se kako nemaju nikakvih problema. Život se nastavlja i kotrlja dalje iako si ti zaustavljen i nemoćan. Ne pita za tebe. U ambulanti za zračenje upoznajem se s drugim pacijentima. Svaki od nas drži ručnik u rukama i čeka svoj red. Idemo na sunčanje – šalim se. No kada uđeš u prostoriju za zračenje i položiš taj ručnik na hladni stroj, uozbiljiš se, malo i prestrašiš. Iznad tebe se nadvije oko stroja kao iz nekog futurističkog filma s nemanima iz dubokog svemira i skenira te, cilja nečujno nekoliko sekundi u mjesto gdje je nekada bio tumor. Onda se to oko premjesti, ti ga ne vidiš, ispod tebe je i opet te cilja. To traje nekoliko sekundi. Kada je gotovo, oko nestaje i pojavljuje se tehničar koji ti pomaže da ustaneš, ti uzimaš svoj ručnik i pozdravljaš se do idućeg puta.
Iza tebe ulazi žena čiji je vrat iscrtan, pa čovjek čija je ruka iscrtana, pa žena u kolicima kojoj je iscrtana gotovo cijela desna polovica prsnog koša… Označeni smo… Crte će se s vremenom izbrisati, ali označeni smo do kraja života. Jer prešli smo liniju koja dijeli ljude na one koji nikada nisu imala tumor i one koji ga imaju i bore se s njim. On je tu, i vreba i nikada ne znaš jesi li ga se konačno riješio.
