Rak dojke dijagnosticiran mi je ove 2024. godine, tjedan dana prije Uskrsa, u mojoj 40. godini života.
Pred spavanje sam se igrala na podu s 4-godišnjim sinom kada sam napipala dvije kvržice u lijevoj dojci. Odmah mi je kroz glavu prošla pomisao da je u pitanju tumor. Prepala sam se. Kad god sam razgovarala sa ženama koje su preboljele rak dojke, one bi mi rekle: Kad nešto napipaš, znaš da je rak.
Suprug mi je rekao da se što prije naručim kod liječnika. Prvo sam se naručila kod doktora koji nije radiolog ali ima ultrazvučni uređaj. Rekao mi je: „Otiđite što prije na mamografiju, ne izgleda mi dobro.“
Još me je pitao znam li da je njegova supruga umrla od raka dojke. Dobrano me je uplašio.
Nakon nekoliko dana obavila sam mamografiju. Isti dan poslijepodne zvali su me da sutradan dođem na ultrazvuk. I tada su krenuli brojni pregledi. Nakon mamografije obavila sam magnetnu rezonancu pa biopsiju (prvo lijeve pa za nekoliko dana i desne dojke (u desnoj su dojci vidjeli fibroadenom) pa punkciju (na magnetu su vidjeli da su sporni i limfni čvorovi). Sve se to na brzinu obavljalo. Sredinom travnja, nakon što je stigao nalaz biopsije, zvali su me iz KBC-a Osijek i rekli mi da sutra startam s kemoterapijama.
Uf, nije mi bilo svejedno. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Zabrinula sam se. Imam troje djece u dobi od 11, 9 i 4 godine, a ja sam teško bolesna. Al’ nema mi druge nego krenuti u borbu.
Primila sam prvo četiri crvene kemoterapije, svaka dva tjedna, a onda je slijedio ciklus od 12 kemoterapija koje sam primala svaki tjedan.
Žene koje su to prošle znaju o čemu pričam.
Inače sam osoba koja kad ima neki problem, ne istražujem puno i ne surfam. Tako da ništa puno ni ne znam o svojoj bolesti. Znam osnovne stvari. Slušam doktoricu što mi kaže i to je to. Dan kad sam imala kemoterapiju, znao je dugo potrajati od 6 sati ujutro pa sve do 15, 16 sati, nekad i duže. Od vađenja krvi, čekanja u redu da doktorica očita nalaz (s more ljudi u čekaonici), do čekanja i primanja same terapije. Upoznala sam super žene s kojima bih dok čekamo ispijala kavu ili čaj, uz razgovore o nuspojavama i ostalim problemima koje samo mi razumijemo.
Kada sam došla kući nakon terapije, istuširala bih se i legla. Nisam bila ni za što. I dva, tri dana kasnije nisam ima ni snage ni volje, nije mi bilo ni do čega.
I, eto, odradila sam 16 kemoterapija. Nakon prve kosa mi je počela opadati. I to mi je bio veliki šok. Nabavila sam periku koju sam nosila svega dva puta jer na glavi mi je bila preveliko opterećenje. U javnost sam na kraju izlazila s kapicom. Kod kuće na glavu nisam ništa stavljala, i tada bih se najbolje osjećala.
Sada čekam operaciju koja je zakazana za utorak 15. listopada. Jedva čekam da sve bude iza mene.
Bilo je svakakvih dana poslije kemoterapija, neki su bili lakši, neki teži, ali uz veliku podršku mojih ukućana, moje djece, supruga, mojih roditelja, ponajviše mame, nekako sam to odradila. Čak bih rekla da sam odradila s lakoćom. Čeka me, vjerujem, još puno toga, ali ne dam se.
Svim ženama koje su kao i ja u fazi liječenja poručujem: glavu gore, mi smo žene i možemo sve što poželimo! 🩷😘
Fotografije: Andrijana Vagner, privatna arhiva
