Zovem se Irma, rođena sam u Mostaru i imam 35 godina. Čitav sam se život susretala sa zdravstvenim problemima, najviše vezanim za upale limfnih čvorova ispod pazuha i promjene na bradavicama. Imam prirodno uvučene bradavice, a kako su godine prolazile, te su se promjene pogoršavale. No, pravu borbu za zdravlje započela sam 2017. godine, u periodu kada sam trpjela velike bolove u leđima.

Na savjet liječnika, učinila sam magnetsku rezonancu leđa, ali nalaz nije pokazao ništa što se već nije znalo. U dobi od 12 godina očev mi se lovački pas u trku sapleo između nogu, a ja sam bila na rolama, pa sam pala i prilikom pada jako udarila leđima o stepenice. Taj pad mi je izbio dah i ostavio doživotne posljedice – pršljenovi su mi oštećeni i trljaju se jedan o drugi.

Međutim, kako su bolovi postajali sve češći, preporučen mi je ultrazvuk dojki. Na prvi pogled, ultrazvuk je bio uredan, no liječnici su ipak savjetovali dodatne pretrage. Nakon što sam učinila i magnetsku rezonancu, otkrivena je promjena na lijevoj dojci, smještena veoma blizu plućne maramice. Taj trenutak bio je prekretnica.

Liječnik koji je obavljao punkciju bio je ozbiljan i vidno zabrinut, ali me smirio prije samog zahvata. Tada sam imala samo 27 godina, bila sam puna života i često sam neozbiljno prilazila situaciji. Na stolu sam pokušavala zbijati šale, a doktor me, s blagim osmijehom, podsjetio: “Irma, smiri se, nisi u disku.” Rekao je ‘Bismillah’ i obavio punkciju.

Rezultati su pokazali da imam invazivni karcinom dojke in situ, koji je, srećom, otkriven na vrijeme. Tumor je bio zarobljen u mliječnim kanalima i nije se širio. Ipak, vijest da imam rak bila je šokantna, ali znajući da je otkriven u ranoj fazi, odmah sam se pripremila za borbu. Predložila sam liječnicima da mi odstrane obje dojke kako bih umanjila rizik za razvoj bolesti, no oni su me uvjerili da, s obzirom na moju mladost i pozitivan ishod, to nije neophodno. Savjetovali su mi da se fokusiram na odstranjenje samo zahvaćenog dijela.

Operirana sam 22. svibnja 2017. godine u Kantonalnoj bolnici “Dr. Safet Mujić” u Mostaru. Operirao me je šef bolnice, prim. dr. Zlatko Guzin. Uklonjena mi je trećina dojke, a iako je operacija prošla uspješno, nastavila sam borbu kroz dodatne terapije.

Noć nakon operacije, kao čin pripreme za mogući gubitak kose za vrijeme primanja kemoterapije, odlučila sam se ošišati na ćelavo. Dobar prijatelj koji je radio u laboratoriju ispunio mi je želju, iako se ispostavilo da na kraju nisam morala prolaziti kroz kemoterapiju. Prošla sam kroz 32 zračenja i uklonjeno mi je 12 limfnih čvorova. Na sreću, nije bilo potrebe za kemoterapijom, što je bila ogromna olakšica.

 

 

 

Također su mi preporučili hormonsku terapiju, kako bih smanjila rizik od povratka bolesti. Iako sam isprva počela uzimati terapiju, već nakon samo dvije tablete shvatila sam da ima izrazito negativan utjecaj na moje psihičko stanje. Dodatni teret bila je činjenica da hormonska terapija može izazvati neplodnost, a želja za djecom uvijek je bila veliki dio mog života. Bez mnogo razmišljanja odlučila sam potpisati izjavu da odbijam hormonsku terapiju na vlastitu odgovornost. Bio je to moj izbor, onaj koji sam donijela s punom sviješću o rizicima.

Te 2017. godine, otprilike mjesec nakon operacije, upoznala sam svoju ljubav, svog Samira. Samir me je svakodnevno vozio na zračenja, mazio i pazio u svom tom ludilu. Dvije godine kasnije udala sam za njega.

Tri godine kasnije, 18. lipnja 2020. godine, nakon dva spontana pobačaja u razmaku od pola godine, rodila sam Hamzu, našeg prvog sina. Taj trenutak bio je jedno od najvećih ostvarenja u mom životu. Samo godinu dana kasnije, 16. rujna 2021. godine, došao je na svijet naš drugi sin, Isa. Svaka trudnoća donijela je novu radost, ali i nova iskušenja.

U prosincu 2023. godine, usred treće trudnoće, ponovo sam se suočila s velikim zdravstvenim izazovom – dijagnosticiran mi je CIN 3, što je pretkarcinomsko stanje na vratu maternice. Suočila sam se s teškim odlukama. Liječnici su predlagali razne opcije, uključujući i prekid trudnoće, kako bih odmah započela s liječenjem. Međutim, odlučila sam se boriti za život mog djeteta. Odbila sam prekid trudnoće jer sam vjerovala da je život vrijedan borbe i da će sve biti u redu. Taj optimizam me vodio kroz najteže trenutke.

Usprkos strahovima i neizvjesnosti, trudnoću sam iznijela do kraja, i u travnju 2024. godine rodila našeg trećeg sina, Tarika. Sva tri sina sam rodila na carski rez. Mjesec dana nakon poroda, učinjena je biopsija vrata maternice kako bi se utvrdilo je li stanje napredovalo u karcinom. Hvala Allahu, rezultati su bili dobri – nije bilo karcinoma. Ipak, cijela trudnoća prošla je uz stalnu brigu i strahove. Pitala sam se hoću li doživjeti da gledam svoju djecu kako rastu, ali kroz sve to, nisam gubila vjeru. Mislila sam – neka bude što biti mora. Nadala sam se najboljem, a istovremeno se spremala za najgore.

Danas, dok ležim između svoja tri sina, osjećam neizmjernu zahvalnost. Prošla sam kroz nevjerojatne životne izazove, ali sam iz svega izašla jača. Naučila sam da sreća prati one koji su hrabri i koji vjeruju u sebe. Uvijek treba slušati svoje tijelo, pratiti instinkte i ne zanemarivati signale koje vam tijelo šalje. Mentalno zdravlje je ključno – ono nas vodi kroz pozitivne i negativne misli. Vjera, nada i hrabrost su bili moji suputnici kroz sve ove godine, a danas mogu reći da su me doveli do mira i sreće. Sreća prati hrabre, a život je dar koji nikad ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Fotografije; Irma Leto Nametak (privatna arhiva)