Davne 1965., kad sam imala 15 godina, a moja majka 40, ona je dobila karcinom dojke. Uspješno je izliječena. Operirana je u Slavonskom Brodu, a zatim smo provele mjesec dana u Zagrebu gdje je imala zračenje svaki dan na Rebru. Tada nije bilo kemoterapija pa su joj preventivno uklonili maternicu i jajnike. To pozitivno iskustvo mi je dobro došlo kada sam sama shvatila, zadnju godinu svog rada, u 65. godini, da imam isto što i mama.

Začudo, najprije sam razmišljala trebam li se liječiti ili ne!!!

Srećom, radila sam u školi, predavala sam engleski jezik, a kolektiv je morao na sistematski. Pola godine je prošlo od trenutka kada sam shvatila da moja kvržica raste. Odmah pri ulasku na ultrazvuk rekla sam liječniku da imam karcinom. Nasmijao se na to misleći da se šalim. Kad me je pregledao, pozvao je odmah ekipu za punkciju, i tako je krenulo. Vrlo brzo sam otišla u Osijek na biopsiju, mlada liječnica je uzimajući uzorke suosjećajno pitala zašto nisam odmah tražila pregled. A nisam, eto, bojala sam se liječenja…

Odmah po nalazu je zakazana operacija, dobila sam najboljeg ‘majstora’ za uklanjanje ‘natraškog’ u brodskoj bolnici. Od susreta s kirurgom, prim. dr. Darkom Jurišićem, sve je postalo bliže i jasnije. Kad slušam danas kako oboljele žene znaju sve o svom karcinomu, vrsti, obliku, divim im se. Nikada nisam proučavala nalaze. Pamtila sam samo riječi svog liječnika. I to je sve što znam. Hvala mu za sve jer bilo je utješno, a kasnije i uspješno. Rekao je: “Tubularni, eto, da moram birati, kada bih ja obolio, izabrao bih taj Vaš.”

Zatim me posjeo na stol i objasnio kako će i koliko pokušati rezati. Tijekom operacije se ispostavilo da i limfni čvorovi moraju van. Gledala sam ga, slušala i razmišljala o tome koliko mog povjerenja je zadobio u tih nekoliko rečenica. I znam da mi je palo na um da je on sigurno sin prosvjetara! (ha, ha, moja se želja obistinila, saznala sam poslije da jest!)

Kemoterapije su mi bile teže podnošljive, ali sam nastojala sve samostalno obavljati da što manje opterećujem obitelj i prijatelje. Cijelo vrijeme sam ih primala u Općoj bolnici “Josip Benčević” u Slavonskom Brodu, u ambulanti brižnih liječnika i posebnih medicinskih sestara – posebne su po organizaciji rada, pripremama za kemoterapije, sposobnosti, brižnosti i odnosu prema nama koje dolazimo u strahu i iščekivanju kako će sve proći, osjećala sam ih kao partnere u liječenju!

Kćerka mi je bila velika pomoć kada su počele mučnine nakon kemoterapije, bez panike, vrlo prizemljena rješavala je odlaske na hitnu, traženje lijeka, biranje i kupovina perike koju sam samo jednom stavila na glavu – za obilježavanje odlaska u mirovinu u školi gdje smo svi odglumili da mi nije ništa, a ni nije mi bilo ništa osim malo mučnine i bljedila u licu, kilograme nisam gubila! Prije toga sam čak bila i na ljetovanju s prijateljicama i unukom – onako ćelava – kape, šeširići, marame… Uživale smo, i na plaži i u izlascima.

Poslije je sve bilo lakše, dobila sam 25 zračenja u Osijeku. Tri tjedna sam putovala autobusom svaki dan na relaciji Brod-Osijek-Brod, a onda sam još dva tjedna u osječkom Kliničkom centru – među “svojima” – ja pokretna, pomagala drugima, i fizički i emotivno, i dobro sam se osjećala. Preuzela sam potpunu kontrolu nad svojim životom. Sva “izgubljenost” otišla je u nepovrat, opet sam ja bila ja!

Sve zajedno je trajalo godinu dana, no bio je to šok za organizam. Nakon tri godine sam doživjela i preživjela srčani arest, uspješno sam reanimirana i nakon mjesec dana bolnice vratila sam se u život. Ponovo! Danas imam 73 godine, uživam u mirovini, u svojoj obitelji i prijateljima.

Eto, ja sam znala od početka, uočila sam kvržicu i promjene, no bojala sam se javiti na liječenje.

Danas podržavam svaki oblik liječenja, imam povjerenja u liječnike, dokazali su se, mahom sve mladi, sposobni, brižni ljudi.

Svima savjetujem odlazak na preventivne preglede i da svakako, jednom mjesečno, obave i samopregled.

Karcinom je izlječiv, dragi moji, može se pobijediti, samo krenite odmah.

Držim nam svima palčeve.

Vaša baka Nada

Nada Karaica: “Periku sam samo jednom stavila na glavu – za obilježavanje odlaska u mirovinu u školi gdje smo svi odglumili da mi nije ništa, a ni nije mi bilo ništa osim malo mučnine i bljedila u licu.”

Foto: Bernard Tomas i privatna arhiva