Prije dvije i pol godine u moju je obitelj došao neželjen, nepozvan i zao gost. Rak dojke. Odlučio je biti podstanar kod moje mame. Kakve uvjete je tražio? Empatičnu i dobru dušu, ranjenu, dragu, punu ljubavi prema svim ljudima, osobu koja brine o svima i svemu. Najmanje o sebi.
Možda je glupo ovo što ću reći, no nikad nisam mislila da će netko moj oboljeti od bilo kakvog oblika raka. Ne zato što živim u ružičastom svijetu, nisam preoptimistična ili nesvjesna stvari koje se događaju ljudima oko mene. Moja obitelj i ja već smo ionako dosta propatili. Nekako sam mislila da će nas barem bolest zaobići. Totalno glupo, zar ne?
I da, nisam do tad išla na redovite godišnje preglede. Imam male sise na mater pa sam mislila da neće njih. Opet glupa pretpostavka.
Ne želim i ne mogu zamisliti da moje mame nema. Želim s njom još dugo u telefonskom razgovoru pretresati neke svoje situacije. Želim da sudjeluje u mom životu i želim da shvati koliko je vrijedna, prekrasna, pametna i sposobna žena. Žena koja može sve, samo treba vjerovati.
Bila sam s mamom kad je saznala da ima rak dojke. Znala sam da nešto ne valja čim me doktor pozvao u ordinaciju. S mamom sam išla i na kemoterapije i na zračenja. Njih više od 30 komada. Bila sam s njom i kad se išla ošišati na ćelavo jer su joj se dlake gadile.
Imala je četiri operacije. Od te četiri operacije jedna je bila komplikacija nakon operacije. Ne pretjerujem kad kažem da je jedna od najhrabrijih i jedna od najosjetljivijih osoba koje poznajem. Ta njezina empatija često ju je koštala i košta zdravlja. Kažu da je rak dojke bolest duše, a nas nekako često boli.
Trenutno je stanje mirno. Mama ide na kontrole, pije terapiju i pit će je još otprilike osam godina. Znate li što je svaki dan kad je išla na kemoterapije govorila meni i mojim dvjema sestrama?
Foto: privatni album Katarine Dropulić
“Vjerujem da će sve biti u redu. Ako bude kakvih kontraindikacija, rješavat ću ih putem. Želim živjeti zbog sebe i zbog vas tri.”
Lijepo bi se dotjerala, stavila bi parfem, turban i sjela na stolicu. Ima ona previše uboda igala po rukama, ima ona previše uboda i rana na srcu i duši. Ali, bori se. Tu je. Ne želim i ne mogu zamisliti da je nema. Želim s njom još dugo u telefonskom razgovoru pretresati neke svoje situacije. Želim da sudjeluje u mom životu i želim da shvati koliko je vrijedna, prekrasna, pametna i sposobna žena. Žena koja može sve, samo treba vjerovati.
Baš kao što je vjerovala prije dvije godine. Vjerovati u sebe i vjerovati u borbu. Jer život i jest borba. Ne možeš i ne trebaš se pustiti poput lista na vjetru pa gdje te odnese. Kad život pred tebe stavi jedan ovakav izazov, moraš se s njim uhvatiti u koštac.
Znam da je svaki dan borba na život i smrt. Znam koliko neizvjesnosti i straha žena proživljava tijekom svake kontrole i pretrage. Vjerojatno nas taj strah gotovo nikad neće napustiti, no ne damo se. Ne želimo da strah i loše emocije, koje su ponekad normalne, u potpunosti zavladaju našim životima. Tome kod nas nema mjesta.
Svi vi koji u obitelji imate nekoga tko se bori protiv bilo koje vrste raka, budite mu podrška. Samo budite tu. Skupa plačite, vičite, tražite rješenja, borite se… Nemojte se sramiti ni pokušavati zagušiti svoje osjećaje, pričajte međusobno ili s nekom stručnom osobom, budite slobodni iznijeti svoje iskustvo jer možda nekom pomogne. Niste sami.
Otkad se mama razboljela redovito idem na kontrole. Točnije, dva puta godišnje. Imam tri fibroadenoma koja moram pratiti. Ponekad me bole i smetaju baš kao da me podsjećaju na važnost samopregleda, redovite kontrole i ponajviše na to da sama moram brinuti o sebi.
Otiđite barem jednom godišnje na pregled, a vi koje imate obiteljsku anamnezu i češće. I ne, mamografija nije samo za stare žene. Ona je i za nas s obiteljskom anamnezom. Dobila sam preporuku da od 30. godine krenem s mamografskim pregledima.
Otkad se mama razboljela redovito idem na kontrole. Točnije, dva puta godišnje. Imam tri fibroadenoma koja moram pratiti. Ponekad me bole i smetaju baš kao da me podsjećaju na važnost samopregleda, redovite kontrole i ponajviše na to da sama moram brinuti o sebi.
Listopad je. Jesen je. U ovom mjesecu najviše pričamo o ovoj, nažalost, sve raširenijoj bolesti od koje obolijevaju žene, ali i muškarci. No, to je tema o kojoj bismo trebali pričati svaki mjesec. I trebali bismo jedni drugima biti podrška, pomoć, rame za plakanje. Ponekad je dovoljno samo biti tu i šutjeti.
Moja mama ovaj mjesec slavi rođendan. Listopad je njezin mjesec, listopad je mjesec svake od nas. Naučite se voljeti i staviti sebe na prvo mjesto. Niste sebične. To je prijeko potrebno kako biste bile TU.
