Biološki mehanizam u stanicama kvasca mogao bi objasniti vezu između šećera i raka, pokazala je nedavna studija objavljena u časopisu Nature Communications prenosi CNN.
Istraživanje je trajalo punih devet godina, a očekuje se da će ono utjecati i na promjenu prehrane pacijenata oboljelih od raka.
Poznato je da se stanice raka brzo razvijaju iz razloga što svoj metabolizam hrane glukozom koju fermentiraju i pretvaraju u mliječnu kiselinu. Zdrave stanice provode stanično disanje, skup metaboličkih reakcija i procesa koji se odvijaju u stanici, a tijekom kojih se glukoza dijeli na ugljični dioksid i vodu.
Promjenu staničnog disanja u fermentaciju kod stanica raka prije više od 70 godina otkrio je njemački biokemičar Otto Warburg. “Taj se proces naziva Warburgov efekt”, rekao je Johan M. Thevelein, jedan od autora istraživanja. Dodao je kako fermentacija šećera u mliječnu kiselinu proizvodi oko 15 posto manje energije od staničnog disanja.
Stanice raka razvijaju se puno brže od normalnih stanica, kao što se i stanice kvasca najbrže razvijaju tijekom procesa fermentacije.
“To je čudno”, rekao je Thevelein koji smatra kako ovo otkriće postavlja vrlo važno pitanje: Je li Warburgov efekt posljedica ili uzrok raka?
Tražeći odgovor na to pitanje, Thevelein i njegovi kolege eksperimentirali su sa stanicama kvasca koje poput stanica raka preferiraju fermentaciju. Znanstvenici su otkrili spoj koji je “aktivator” RAS proteina. RAS je proto-onkogen, gen koji kodira proteine koji pomažu u razvoju stanica i njihovoj diferencijaciji. “Proto-onkogeni mutacijom mogu postati onkogeni ili geni koji uzrokuju rak. Mutacije RAS proteina mogu se pronaći u mnogim tumorima”, rekao je Thevelein.
Novo istraživanje otkriva jedan “zlokoban ciklus”. Kada se šećer rastavlja u stanicama, aktivira se RAS protein koji stimulira proliferaciju (umnožavanje) stanica. Takav je ciklus prisutan u stanicama kvasca te on može objasniti agresivnost raka.
Dr. Jennifer Ligibel, voditeljica Odjela za ravnotežu energije Američkog društva kliničke onkologije, rezultate istraživanja ocijenila je “jako zanimljivim”. No, smatra da bi ih trebalo interpretirati “vrlo pažljivo”.
“Ovo istraživanje samo pokazuje brži rast stanica koji uzrokuje glukoza”, rekla je Ligibel.
Iako je tim pokazao kako se RAS proteini aktiviraju, oni ne uzrokuju brže razmnožavanje stanica. Ligibel, koja predaje na Harvardu, istraživanje je u cjelini ocijenila “nevjerojatnim”.
Kada ljudi imaju višak kilograma, njihova tijela šećer drugačije doživljavaju no što to čine tijela mršavijih ljudi. To dovodi do dijabetesa tipa 2, bolesti kod koje su razine šećera u krvi visoke.
“Ovo je jedno od prvih istraživanja koje je koristilo biološki mehanizam koji može objasniti vezu između glukoze i razvoja raka”, rekla je te dodala kako u trenucima kada razmišljamo o vezi između šećera i raka, odnosno o razini šećera u našem tijelu, primarno razmišljamo o ljudskoj težini.
Kada ljudi imaju višak kilograma, njihova tijela šećer drugačije doživljavaju no što to čine tijela mršavijih ljudi. To dovodi do dijabetesa tipa 2, bolesti kod koje su razine šećera u krvi visoke. Uz to razine inzulina, hormona koje tijelo koristi za ravnotežu šećera u krvi, počinju rasti jer nam tijelo počne biti otporno na njegovo djelovanje.
“Već dugo znamo da su povišen šećer i visoka razina inzulina u tijelu povezani s rizikom za razvoj raka”, istaknula je Ligibel.
Rezultati istraživanja koja su pratila utjecaj šećera na razvoj rizika za obolijevanje od raka po tom pitanju nisu jedinstveni.
Jedno veliko istraživanje provedeno u Americi nije našlo baš nikakvu vezu između količine šećera koja se unosi u organizam i rizika za obolijevanje od raka. Druga istraživanja pokazala su, pak, da pretili ljudi kojima je dijagnosticiran rak debelog crijeva, a koji su unosili veću količinu šećera od preporučene, imaju veću šansu ponovno oboliti od raka.
Opet, možda je odgovor u tome kako naše tijelo reagira na šećer, a ne šećer sam po sebi.
Istraživanja provedena na pacijenticama oboljelima od raka dojke uspoređivala su dijete bazirane na manjem unosu ugljikohidrata s dijetama koje su bile bazirane na manjem unosu masti. Pokazalo se da je bitna težina koju su ljudi izgubili, bez obzira na vrstu dijete. Tijekom primjene obje dijete došlo je do smanjenja razine šećera u krvi i količine inzulina.
“Nije bitno kojom ste dijetom izgubili višak kilograma”, rekla je Ligibel. Dodala je kako šećer sigurno utječe na kilažu, a osim toga on nema nikakvu nutritivnu vrijednost.
Ljudi oboljeli od raka moraju voditi računa o zadržavanju zdrave težine tako što vježbaju i paze na prehranu.
Na pitanje smatra li da više šećera uzrokuje rak Thevelein je odmah odgovorio: – Ne! Sigurno ne.
Thevelein i njegove kolege tu tvrdnju nisu naveli u najnovijem istraživanju, već su objasnili kako zdrave stanice mogu normalno kontrolirati šećer.
“S druge strane, svi znamo da ako jedemo puno šećera imamo tendenciju postati pretili, a pretilost je povezana s većim rizikom za razvoj raka”, rekao je Thevelein.
Iako je prerano govoriti, Thelevein smatra da velike količine šećera, kada ih duže vrijeme unosimo u organizam, mogu uzrokovati deregulaciju RAS proteina u normalnim stanicama, što može dovesti do mutacije RAS gena.
“Bolje je ne jesti puno šećera kako ne bismo postali pretili”, rekao je te dodao kako ćemo na taj način u isto vrijeme smanjiti i rizik za razvoj raka. Priznao je, međutim, kako to još uvijek ne može tvrditi s potpunom sigurnošću.
Pacijentima oboljelima od raka Thevelein preporučuje da unose manje jednostavnih šećera i više složenih šećera koji se mogu naći u žitaricama. Složeni šećeri rastavljaju se duže i naše ih tijelo duže apsorbira što bi moglo pomoći pacijentima.
“To je naša poruka. Za pacijente oboljele od raka pokušavamo naći zamjenu za šećer i energiju koju on pruža”, rekao je Thevelein.
