U Hrvatskoj se godišnje dijagnosticira oko 25.000 pacijenata s rakom. Polovica oboljelih su žene. U isto vrijeme oko 60 posto oboljelih u dobi je između 40 i 65 godina, što znači da bi trebali biti radno aktivni. Međutim, dobar dio oboljelih od raka prekida radnu aktivnost i koristi dugotrajna bolovanja, ranu ili invalidsku mirovinu. Dodatno, dio njih ostaje bez posla (tijekom ili nakon bolesti), što je veliki problem ne samo za te osobe i njihove obitelji, već i za društvo u cjelini.
Oboljeli od raka koji ostaju bez posla nerijetko postaju socijalno izolirani, čak i stigmatizirani, a njihovo isključivanje iz svijeta rada stvara i teške socio-ekonomske okolnosti za njihove obitelji.
U istraživanju koje su za Udrugu Nismo same, uz potporu tvrtke Novartis, krajem 2019. godine provele doc. dr. sc. Bojana Knežević, voditeljica Odjela za osiguranje i unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite KBC-a Zagreb, i psihologinja Ivona Poljak, s Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, sudjelovalo je 420 osoba (pretežito žena) od kojih je njih 73 tijekom liječenja i nakon liječenja ostalo bez posla. Žene koje su ostale bez posla po zanimanju su bile ekonomistice, diplomirane ekonomistice, prodavačice i inženjerke različitih struka.
Nažalost, te su žene i prije krize izazvane pandemijom koronavirusa osjetile što znači biti socijalno izoliran i odbačen.
Jedna od njih je Zdravka, 40-godišnjakinja, koja je bez posla ostala prije dvije godine. Zdravka je radila na određeno vrijeme u trgovini kao prodavačica, a kada joj je istekao ugovor o radu bila je na bolovanju i usred liječenja. U potrazi za poslom Zdravka je pokucala na brojna vrata, no taman kada je trebala početi raditi buknula je epidemija koronavirusa pa joj je potencijalni poslodavac javio da ne dolazi na posao.
Bolest i teška financijska situacija u kojoj se našla gotovo preko noći dodatno su narušili ionako krhke odnose između nje i supruga. Zdravka je postala žrtva obiteljskog nasilja.
U Hrvatskoj nema službenih podataka o tome koliko je žena onkoloških bolesnica nezaposleno duži niz godina te koliko ih je bez posla ostalo od ožujka ove godine, nakon što je proglašena globalna pandemija. Nema podataka ni o kvaliteti njihova života, žive li one na rubu siromaštva ili su taj rub odavno prekoračile. Koliko je među njima žrtava obiteljskog nasilja? Na sva ova pitanja nema odgovora jer takvi se podaci nigdje ne vode.
Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske za socijalni dijalog i javne politike, kaže kako je još u ožujku, kada su krenule nove mjere vezane uz pandemiju, SSSH tražio od Vlade da Hrvatski zavod za zapošljavanje vodi detaljniju i ažurniju statistiku o priljevu u nezaposlenost, a kako bi se mogao pratiti priljev u nezaposlenost radnika čiji su poslodavci koristili potpore.
Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske za socijalni dijalog i javne politike: “U periodu od početka pandemije do danas, prema nekim je pokazateljima, bez posla ostalo otprilike 10 posto više žena nego muškaraca.”
„Nažalost naš zahtjev nije usvojen. Bolja statistika nije uspostavljena, niti je postala javno dostupna. Zavod je nastavio voditi statistiku po staroj strukturi“, rekla je Milićević Pezelj te dodala kako je prema nekim pokazateljima u periodu od početka pandemije do danas bez posla ostalo otprilike 10 posto više žena nego muškaraca, za razliku od prošle krize tijekom koje su muškarci u većem postotku gubili posao.
SOLIDARNA – zaklada za ljudska prava i solidarnost i njezin Fond #spasime te Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj, uz podršku Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj, održali su početkom mjeseca otvoreni razgovor na temu „Solidarna radna okolina sa ženama žrtvama partnerskog i obiteljskog nasilja“.
Ocijenjeno je da su za žene žrtve nasilja temeljne potrebe sigurnost i kvaliteta radnog mjesta, pristupačnost profesionalnog razvoja i cjeloživotnog učenja, financijske potpore u krizi (za izvanredne troškove odvjetnika, stanarine, liječenja, čuvanja djece i dr.) te svakako pristupačna i stručna psihološka podrška usmjerene ka osnaživanju i emancipaciji. Posebno je važna otvorenost poslodavca prema fleksibilnijem definiranju radnog vremena i aktualnih radnih zadataka, s obzirom na hitne potrebe žene u krizi koja se u tom trenutku bori za svoj život i dostojanstvo, a najčešće i za sigurnost svoje djece. Neizostavna dimenzija pomoći žrtvama nasilja sustavna je i ciljana podrška poslodavcima te javnim stručnim službama, posebno u pogledu njihovog razumijevanja problematike nasilja nad ženama te efikasnosti suradnje različitih točaka u sustavu.
„Važno je da poslodavci prepoznaju podršku svojim radnicama u prijelomnim trenucima njihovih života kao investiciju u ljude i radnu okolinu, a time i u zadovoljstvo i produktivnost svih svojih radnica i radnika. Sustav podrške zapošljavanju žena žrtava nasilja treba domisliti, poboljšati i sustavno financirati putem Nacionalne politike ravnopravnosti spolova i Nacionalne strategije suzbijanja svih oblika nasilja nad ženama te novog programa ESF-a te razrade državnog proračuna što su sve hitne zadaće koje Vlada RH tek treba obaviti da bi opravdala povjerenje“, komentirala je upraviteljica Zaklade SOLIDARNA Marina Škrabalo. Dodala je kako se u Zakladi nadaju da će uspjeti utjecati na aktivne mjere zapošljavanja.
„Jako nam je važno da se obrati pažnja s jedne strane na neke sistemske strukturalne izazove kod zapošljavanja žena žrtava nasilja, a odnose se na strukturu radnih mjesta u Hrvatskoj i visok udio nesigurnih radnih mjesta i ugovora na određeno, a s druge strane da se prepozna potreba za djelatnom podrškom poslodavcima, prije svega malim i srednjim poduzećima koja nemaju interne kapacitete kao velike kompanije za razrađenije pristupe razvoju ljudskih resursa“, rekla je Škrabalo.
Kao polazište raspravi poslužili su nalazi istraživanja „Korak bliže zaposlenju“ koje je 2018. o stavovima poslodavaca provela Ženska soba. Namjera istraživanja bila je dobiti uvid u stavove poslodavaca o aktivnim mjerama zapošljavanja žrtava nasilja u obitelji, odnosno o stavovima poslodavaca o zapošljavanju žrtava nasilja u obitelji općenito. Od 1300 pozvanih poslodavaca u istraživanju je sudjelovao samo 51 poslodavac što je pokazalo da je većina njih nezainteresirana za integraciju žrtava nasilja u obitelji na tržište rada. Također, pokazalo se da su poslodavci, općenito, izrazito malo informirani o postojanju potpore za zapošljavanje žrtava nasilja u obitelji pa ih uglavnom ne koriste.
Marina Škrabalo, upraviteljica Zaklade SOLIDARNA: “Važno je da poslodavci prepoznaju podršku svojim radnicama u prijelomnim trenucima njihovih života kao investiciju u ljude i radnu okolinu.”
Do sličnih rezultata došlo je i istraživanje koje su za Nismo same provele dr. Bojana Knežević i psihologinja Ivona Poljak na uzorku onkoloških pacijentica.
Pokazalo se da velik broj poslodavaca onkološkim pacijenticama nije prilagodio radno mjesto nakon povratka na posao, a oni koji su to učinili uglavnom nisu konzultirali nadležnog liječnika medicine rada, najviše zbog neznanja i neinformiranosti.
„Svako teško vrijeme, pa tako i ova godina, u prvi plan, ponešto i neželjeno, izbace bitne teme. Na primjer – humanost kompanija i velikih organizacija. U vremenima kriza postaje lakše razgovarati o teškim i nepopularnim temama pa je i u ovoj godini jedno od legitimnih pitanja za korporacije: „kako ste se odnosili prema zaposlenicama oboljelima od karcinoma?“. Poznato nam je da su žene oboljele od karcinoma uvijek osjetljiva društvena skupina. Postaju „teret“ poslodavcima zbog dugotrajnih bolovanja, automatski ih se isključuje iz poslovnih aktivnosti pod pretpostavkom da neće biti „u punom opsegu radno sposobne“ pa ih se i socijalno isključuje iz radne okoline jer „nećemo ih opterećivati poslovnim problemima dok su na bolovanju“. Upravo to su pogrešni stavovi kojima bi korporacije trebale pristupiti na potpuno drugačiji način“, kazuje Darija Mateljak, ambasadorica Povelje o raznolikosti za Hrvatsku. Ističe kako se poštivanje raznolikosti i uključivosti odnosi na sve skupine unutar organizacije pa tako i na žene oboljele od karcinoma.
Dodatni problemi s kojima se te žene ove godine susreću su dostupnost zdravstvenih usluga, dijagnostike, medicinske skrbi i savjetovanja. Neke su kompanije pokazale odgovornost tako da su rizičnim skupinama, pa tako i ženama oboljelima od karcinoma, omogućile slobodne dane ili punu plaću bez potrebe dolaska na posao i ako se njihov posao nije mogao obavljati od kuće. Nažalost, takvi su u manjini. Većina je problem zakopala još dublje.
Koji bi bili odgovorni pristupi kompanija prema ženama oboljelima od karcinoma i ženama žrtvama nasilja, pri čemu neke, nažalost, spadaju u obje skupine?
Darija Mateljak, ambasadorica Povelje o raznolikosti za Hrvatsku: “Osnivanje neke vrste odbora ili skupine za podršku ženama koje boluju od karcinoma je jedan od načina na koje kompanije mogu pomoći umrežavanju osoba koje dijele slične probleme, osiguranju pravne, zdravstvene ili psihološke pomoći. Jer najteža posljedica nakon dijagnoze je osjećaj da te netko ostavio samu i da nemaš s kim razgovarati.”
„Kao i kod mnogih drugih „neugodnih“ tema – edukacija i osvještavanje problema. Kompanija treba sebi, svojim menadžerima i voditeljima u prvom redu osigurati adekvatno obrazovanje o problematici. Razumijevanje problema i važnosti uključenja žena oboljelih od karcinoma u radnoj okolini je prvo što moramo osigurati u našoj organizaciji. Drugi korak je da se unutar politike raznolikosti, ili neke druge ključne kompanijske politike, pravilnika ili propisa, odrede poželjna ponašanja i pravila koja mogu osigurati radnu uključenost. Treće je dubinski razvoj odgovorne kulture. Odgovorna korporativna kultura podrazumijeva razvoj raznolikosti i zaštitu svih zaposlenika. Propisi i pravila nam malo vrijede ako cijela organizacija nema razvijen smisao za odgovornost. Četvrti korak je otvoreni dijalog o ovom pitanju. Svaka organizacija se s njim susreće, ali malo koja uistinu poduzima nešto da bi pomogla svojim kolegicama. Osnivanje neke vrste odbora ili skupine za podršku ženama koje boluju od karcinoma je jedan od načina na koje kompanije mogu pomoći umrežavanju osoba koje dijele slične probleme, osiguranju pravne, zdravstvene ili psihološke pomoći. Jer najteža posljedica nakon dijagnoze je osjećaj da te netko ostavio samu i da nemaš s kim razgovarati“, upozorava Mateljak te ističe kako je stigmatizacija jedna od najtoksičnijih pojava. Ona proizlazi iz predrasuda okoline da žena s dijagnozom karcinoma više nije sposobna za rad, razmišljanje, doprinos, suradnju, kreativnost.
„Jednom kad korporacija zauzme takav stav, žena je otpisana iz svog radnog okruženja, bez ikakvog pitanja ili njenog sudjelovanja u odlučivanju. Ono što korporacije moraju razumjeti je da je svaka osoba posebna i svaka dijagnoza drugačija. Nisu ni sva radna mjesta niti zadaci isti. Ali u vremenu u kojemu je korporacijama najvažnije npr. „individualizirano korisničko iskustvo“ i u kojemu su se spremne boriti za svakog korisnika ili kupca, trebale bi se isto tako biti spremne boriti i za svakog svog čovjeka“, poručuje Mateljak.
Kao i kod mnogih drugih problema, uzrok i rješenje svi naši sugovornici vide u boljoj komunikaciji svih segmenata.
„Što više razgovaramo o problemu, njegovim aspektima, uzrocima i posljedicama, brže ćemo doći do motivacije i pametnih rješenja“, zaključuje Mateljak.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
