U inspirativnoj priči naše stalne suradnice, psihijatrice Maje Vukoje, pročitajte na kakve smo odluke spremni kada nam bolest otvori oči.
Teška bolest u potpunosti nam preokrene svakodnevicu, poput tornada. U tom vrtlogu nađe se svakojakog otpada i neriješenih stvari koje smo nakupljali kroz život, i koje nam se najednom pojavljuju pred začuđenim očima.
Ivka (51, medicinska sestra) dolazi na liječenje u Dnevnu bolnicu zbog nezadovoljstva na poslu. Broj osoblja je u konstantnom padu, opus zadataka je sve veći, a uz to pojavio se i osjećaj nedovoljnog poštovanja od strane nadređenih. Vrhunac nezadovoljstva nastupio je kada se razboljela od karcinoma dojke. Morala je podosta izbivati, što je izazvalo negodovanje u radnom okružju, naročito kad po povratku na posao više nije imala snage kao prije. Brzo se umarala i bivala je sve nervoznijom, te su se bolovanja počela nizati jedno za drugim.
O privatnom životu nije pričala kolegicama, ali se nakon nekog vremena otvorila u našoj grupi. Tada smo shvatili da su Ivkini problemi puno dublji. Ivka je majka četvero odrasle djece. Suprug ima privatno poduzeće. Viđali su se navečer i vikendom. Žalila se kako je od početka braka sav teret kućanstva na njoj, što se od strane supruga podrazumijevalo budući da je i njegova majka imala istu ulogu i obaveze ‘i nije se bunila’. Uz to, suprug je bio ljubomoran čak i na njene povremene odlaske u kino ili na kavu s prijateljicom. Prigovarao joj je da ručak nije skuhan na vrijeme, da je nedovoljno ili previše slan, košulje nisu savršeno ispeglane…
Djeca su rasla i lagano započinjala svoje samostalne živote. Kada se teško razboljela, Ivka je očekivala kako će se barem tada suprug promijeniti na bolje i biti joj podrška. No, on je bio više zabrinut tko će sada voditi računa o kućanstvu i kako će financijski nadoknaditi njena manja primanja zbog bolovanja. Nije uspio sakriti kako mu je supruga odbojna nakon što su joj odstranili obje dojke. Rekla je da joj je to bio konačan udarac, iako joj je došao u dobar trenutak kako bi lakše donijela neke odluke.
Jednog dana Ivka je stigla u Dnevnu bolnicu i rekla nam: “Podnijela sam zahtjev za razvod braka. Svu svoju imovinu prepisujem na djecu. Imam nešto ušteđevine, dajem otkaz i odlazim u Irsku. Tamo su mi već našli odličan posao i smještaj. U istoj bolnici radi i moja rođakinja. Oduvijek sam htjela otići odavde u potrazi za boljom budućnošću, ali nisam mogla zbog obitelji. Djeca su odrasla i mogu bez mene. Dolazit ćemo jedni drugima u posjet. I djeca i suprug su u šoku. Suprug misli da sam poludjela. No, ja sam već spakirala sve svoje stvari i za početak otišla prijateljici.”
Svi smo ostali zatečeni, i osoblje i članovi grupe. Još je nekoliko tjedana bila s nama, sve čvršća u svojim odlukama, iako je u grupi povremeno imala krize pa se znala i neočekivano rasplakati.
Objasnili smo joj da je to za nju velika promjena i da mora ‘oplakati’ svoj dosadašnji život kako bi mogla zdravije krenuti dalje. Na dan otpusta oproštaj je bio dvostruki. Nije odlazila samo iz grupe, odlazila je od svoje obitelji, napuštala je domovinu. Bili smo i sretni i pomalo sjetni. No, jedno je bilo sigurno. Ivka je krenula u novi svijet. Mogli smo joj samo zaželjeti sretan put.
