“Nikada ne dozvoli da sretneš nekoga, tko nakon susreta s tobom neće biti sretniji.”
Majka Tereza
Tiha noć…
…njihali smo se u ritmu pjesme u nižim razredima osnovne škole dok je naš učitelj veselo pjevao s nama…
Bila je to osamdeset i neka i još nismo razumjeli život, ali smo ga živjeli.
Malen bor, šarene kuglice, one što se razbiju čim padnu na tlo, lampice u jednoj boji, a posvuda zlatne i srebrne niti kao s neba nabacane.
Mađarice, londoneri, oblatne i šape. Da, nikako ne zaboravimo šape.
I stare metalne modlice u kojima smo ih oblikovali.
Bili smo prepušteni sami sebi, bez mobitela, kompjutera, interneta, mnogi i bez baka i djedova koji su tada živjeli na selu.
A na selo se išlo čim zazvone praznička zvona.
Naša naselja imala su tek pokoju zgradu, a puno livada.
Igrali su se nogomet, gumi – gumi i školica, dok su mlađu djecu čuvala starija.
Preko noći stigao je rat i naše su Tihe noći postale uplašene dok smo se skrivali pod stolovima da nam ne doleti kakva neželjena spodoba.
Tišinu je zamijenila buka, ogromna, zastrašujuća i nesnošljiva.
I dalje nismo razumjeli život, mali, a prerano odrasli, no, kako to samo djeca znaju, ipak smo svoju igru igrali.
Vrijeme je odmicalo, godine su prolazile i noći su opet postajale tiše.
A mi smo rasli, mahali dugim kosama u Dr. Martens čizmama, s maramom oko vrata i u crnim ‘kožnjacima’, maštali kako će izgledati naša budućnost ostvarujući se na razne načine, barem smo to pokušavali.
Znate, ne postoji priručnik po kojem je sigurno živjeti.
Uz nas je rasla i tehnologija, sjaj, raskoš…
Adventi su postajali veći od blagdana, veći od nas samih, od svemira i sanjarenja.
Hrane i pića na sve strane uz pogubljenost od siline sadržaja.
Ali dopadne se čovjeku ponekad sav taj kič, bijeg iz stvarnosti, bijeg od mnoštva bezličnih dana bez značaja.
Jer svi smo mi ponekad Alise koje žele zalutati u Zemlji čudesa.
A onda je opet sve stalo.
Bez rata i buke, bez vriska i krvi, uz tihog neprijatelja koji izaziva strah kao djetetu čudovište iz ormara, a protiv nemani koju ne vidiš se teško boriti.
Šećem gradom.
Kafići i restorani su zatvoreni.
Na licima malobrojnih ljudi stavljene su maske.
Sve je decentno okićeno i mirno.
Ova godina zaista je drugačija.
Noć je opet tiha.
Ali dostojanstvena.
Pjesma i dalje svira dopirući od obližnjih uličnih svirača.
Bor ponosno stoji, lampice trepere, pao je i prvi snijeg.
Trajao je kratko, kao prava čarolija koja se stvori i nestane, ali ostavi sjećanje.
I gle čuda, Božić nije nestao!
On je tu kao i svakog prosinca do sada.
Mi smo tu.
Doći će i Nova godina.
Ovaj put možda ćemo više slaviti kraj stare.
U nadi da će sljedeća biti bolja.
Ali, to se ionako nadamo svaki put, zar ne?
Ta što je život bez nadanja?
