Za mnoge je 8. svibnja tek običan dan u godini. Za mene taj je dan više od običnog dana, više od brojke u kalendaru. 

Sretna sam jer sam živa dočekala još jedan 8. svibnja, Svjetski dan borbe protiv karcinoma jajnika. Živa i zdrava. Barem se tako osjećam, a osjećaj me nikada nije izdao. 

Nije me izdao prije nepunih pet godina kada sam, srećom, nakon godina „glavinjanja“ stala i poslušala što mi govori tijelo. 

Nije me izdao ni kada sam osjetila potrebu da osnujem udrugu žena oboljelih i liječenih od karcinoma jajnika, moju JA KU. 

O raku jajnika, o bolesti koja mi se dogodila te 2015., nisam znala gotovo ništa. A kada o nečemu nešto ne znam, ja prionem i učim, istražujem, propitujem. 

U ovom slučaju za to sam imala dvostruki motiv. U nekom trenutku sjetila sam se da je moja mama, samo ponekad i vrlo nerado, na moje pitanje od čega je u dobi od 38 godina umrla njezina majka, moja baka, najčešće odgovarala ovako: „Od raka, bolovala je tri godina i umirala u mukama.“ Jednom mi je rekla da je baka imala ogroman trbuh i da su je liječili travari. Pripisivala sam to činjenici da je baka Margina umrla 1948. godine, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada medicina nije bila tako napredna kao danas. No, kada sam se razboljela, postalo mi je posve jasno od čega je umrla moja baka. 

Drugi motiv bio je saznati što me čeka i koliko je rak jajnika opasna bolest. Zamalo sam pogriješila. Shvatila sam da nisam liječnica, da nemam dovoljno znanja ni dovoljno objektivnosti odmaknuti se od bolesti  i „hladne glave“ pogledati nalaze. 

Godinu dana nakon dijagnoze, operacije i oporavka, odlučila sam napraviti iskorak. Odlučila sam otjeloviti svoju maštariju i osnovati udrugu te tako pomagati ženama i svjedočiti svoje iskustvo maligne bolesti. 

Iz iskustva stečenog u radu s ranjivim skupinama znala sam koliko je hrabrosti potrebno da bi se progovorilo o problemu. Isto tako znala sam da problem ne postoji ako se o njemu ne govori. Stoga su činjenice da se o karcinomu jajnika malo govori, a da Svjetski dan borbe protiv karcinoma jajnika prolazi gotovo neprimjetno iako od te bolesti godišnje u svijetu oboli 250.000 žena, a umre ih oko 150.000, za mene bile dovoljno snažan dodatni motiv. 

Udruga žena oboljelih i liječenih od karcinoma jajnika JA KA Osijek djeluje sada već pune četiri godine. Četiri godine organiziramo edukativne, iskustvene, kreativne radionice širom Slavonije i Baranje. 

A ja, od prvoga dana, od prve radionice na terenu, iskreno, bez kalkuliranja, prenosim svoje iskustvo. Žene koje nisu prošle iskustvo bolesti u početku su me sumnjičavo pratile. Pitale su me kako znam da svojim iskustvom ne plašim žene. Nisam znala šale li se sa mnom ili su ozbiljne. Na kraju se uopće nisam trudila odgovarati na to pitanje. Znala sam da ono što radim nema veze s njihovim pitanjem. Jer ja ne projiciram svoje strahove i svoje komplekse. Ja  prenosim svoje iskustvo i dobronamjerno upozoravam žene na moguće probleme. Prenijeti iskustvo nije isto što i prenijeti svoj problem, svoj strah, svoju frustraciju. 

Iza mene su mnoge radionice te vrlo lijepa suradnja ostvarena s udrugama žena, gradskim i općinskim društvima Crvenog križa, udrugama umirovljenika, načelnicima općina, liječnicima… 

Često se sjetim radionice koju je pod nazivom „Važno je znati, iskustvo oboljele žene“ Udruga organizirala sa ženama iz Matice umirovljenika općine Bizovac. Na početku radionice žene su bile šutljive, pomalo su u čudu gledale mene i moju uvijek nasmijanu Katu za koju moram reći da spada u skupinu hrabrih žena koje nenametljivo nose teret bolesti. 

Kako je vrijeme odmicalo, žene  su se sve više opuštale. Uvijek osluškujem govor tijela jer on sve govori. Koliko god  je rak jajnika teška tema i žene se osjećaju uplašeno kada im o tome pričate, kada čuju moje iskustvo i na što trebaju obratiti pažnju, s vremenom se opuste. Njihova tijela nesvjesno ožive, osmijesi i poneka suza govore mi da sam na dobrom putu i da me čuju. Više i ne brojim koliko je takvih radionica iza Udruge JA KA: Bilje, Mece, Darda, Beli Manastir, Popovac, Jagodnjak, Bolman, Petlovac, Aljmaš, Našice, Donji Miholjac, Vukovar, Osijek… U mnogim mjestima održale smo iskustvene radionice, vraćale se i zajedno sa ženama organizirale druženja uz poeziju, edukativne radionice o pravima osoba s tjelesnim oštećenjem, o pravima pacijenata na obaviješteni pristanak… 

Nije uvijek lako. Treba imati snage slušati žene kada pričaju o tome kako godinama ne odlaze na ginekološke preglede. Treba u sebi pronaći snage, potaknuti ih i utješiti. Najljepši je osjećaj kada mi se mjesec-dva nakon radionice žena javi i kaže: „Bila sam kod ginekologa, ohrabrili ste me.“ 

Nerijetko me zovu žene koje kreću na kemoterapiju. Razgovor sa članovima njihovih obitelji uvijek je zahtjevan. Čovjek treba imati strpljenja i razumijevanja za puno pitanja, puno strahova. Često se dogodi da me zovu kasno u noći, plaču, čitaju moju priču, uspoređuju. 

Udruga JA KA za mene je uvijek bila „moja udruga“. Možda sam sebična, možda je previše posvajam, ali ona mi je utočište, snaga da izdržim, motiv za dalje. Nije uvijek lako nositi se s ljudima koji misle da me mogu zaustaviti. No ja se više ne obazirem. Moj motiv je moja želja za životom, moja odluka da sa svojom bolešću otplešem valcer života u kojem ću ja biti ta koja vodim.  Jer, u trenutku kada sam se morala suočiti sa činjenicom da u svom tijelu nosim opasnog stanara, kada sam konačno prihvatila da imam karcinom jajnika, ja sam se odlučila na život. 

I ovo vrijeme pandemije koronavirusa, koje nas je sve pomalo iznenadilo, meni je dalo novu snagu. 

Prvo me naljutilo to što me nitko nije nazvao i pitao trebamo li moje žene i ja maskice,  mogu li i kako u trenutku kada javni prijevoz ne radi žene koje su u procesu liječenja otići na kemoterapije i zračenje… Nitko nas nije pitao trebaju li nam zaštitni viziri ako moramo na kontrolu kod liječnika. 

A onda smo vizire napravile same. Udruga JA KA Osijek izradila je ručno zaštitne vizire koje smo donirale. Od 120 vizira 80 smo donirale KBC-u Osijek, a ostatak potrebitima u Karanac, Osijek, Suzu, Čađavicu, Đakovo, Vukovar… 

Neposredno prije pandemije, ne sluteći koliko će se ta donacija pokazati korisnom, uz pomoć prijatelja i građana prikupile smo sanitarni i higijenski materijal i donirale ga Zavodu za ginekološku onkologiju s intenzivnim liječenjem KBC-a Osijek.  

Kada nam se životi ponovno vrate u „normalu“, čeka me kontrola. Neposredno prije zatvaranja bolnica i pandemije prikupila sam nalaze ultrazvuka abdomena i tumorskih markera. Za mene to nije ni malo jednostavan proces. Unatoč dobrim nalazima, svaki put kada idem k liječniku javi se isti poznati grč. I vjerojatno više nikada neću biti ista. 

Karcinom jajnika obilježio je moj  život. Donio mi je nevjerojatno bogatstvo emocija, nove ljude, nove spoznaje. Konačno, i moj je profesionalni status poprimio drugi smjer. 

Gotovo pet godina nakon dijagnoze raka jajnika sve je drukčije, a naizgled isto. Gotovo se više i ne sjećam kako je bilo prije. Jedino se sjećam svoje odluke da više ništa neće biti kao prije, da sam sada sebi važna i na prvome mjestu.