Piše: Ljiljana Pranjić

 

Prozvali su Pranjić. Ušla sam u malu ordinaciju, a doktor nije dignuo pogled s ekrana. Moja je onkologinja na godišnjem odmoru i mijenja je doktor kojega nikada prije nisam vidjela.

„Dobar dan!“, veselo sam pozdravila i dodala: „A tko ste vi?“

Nije odvojio pogled od ekrana. „Ja sam doktor“, rekao je.  

Jako sam zahvalna tom bezobraznom doktoru koji mi se te 2009. godine nije htio predstaviti. To je bio trenutak u kojem mi je u žižu interesa došla komunikacija na relaciji pacijent-liječnik.

Zašto neki doktori svojom komunikacijom osnažuju pacijente, a drugi ih unizuju? Je li to samo stvar kućnog odgoja i/ili koliko su ljubavi dobili od roditelja u prve tri godine života? I bi li to uopće trebao biti naš problem? Odnos liječnik-pacijent u startu nije ravnopravan – on/ona odlučuju o našem životu, nalazimo se u području u kojem su oni neprikosnoveni autoriteti… Zašto onda neki doktori ne mogu gledati s poštovanjem na osobu koja je s druge strane stola ukočena i uplašena? I treba li uopće vještinu komunikacije s pacijentima prepustiti osobnim komunikacijskim vještinama?

Sve do nedavno na studiju medicine nije postojala edukacija kako komunicirati s pacijentima. Zato postoji doktor kao s početka moje priče, ali i mnogi medicinski djelatnici koji svoju profesiju osjećaju kao poziv, i koji su se sami educirali ne bi li postali što efikasniji komunikatori.

Među njima je i Sandra Karabatić, glavna sestra Zavoda za tumore pluća i sredoprsja Klinike za plućne bolesti Jordanovac. Voditeljica je udruge Jedra, članica više državnih povjerenstava posvećenih zdravlju, suradnica na visokoškolskim institucijama i, najvažnije, dugogodišnja praktičarka koja svakodnevno radi s pacijentima.

Prije pola godine svoja je iskustva počela zapisivati u blogu posvećenom zdravlju, a onda je svoje znanje, iskustvo i spoznaje odlučila podijeliti sa širom javnošću pa je napisala knjigu „Upravljanje zdravljem i komunikacijom“.

Knjiga se na gotovo 200 stranica dotiče svih aspekata komunikacije u zdravstvu: od razvijanja komunikacijskih vještina, preko odnosa s javnošću do moći vlastitog potencijala. Na kraju svakog poglavlja nalazi se bogat popis literature na koju se autorica poziva, a koju ambiciozni komunikator može/želi dodatno konzultirati za unaprjeđenje vlastitih vještina.

Držim da je knjiga posebno vrijedna upravo iz razloga što pruža sasvim konkretne primjere unaprjeđivanja komunikacije – u čemu je vrijednost slušanja, što je aktivno slušanje, zašto koristiti parafraziranje ili rezimiranje…

Nadam se da će se ova knjiga naći u rukama svih medicinskih djelatnika. Posebice u rukama onih koji nisu svjesni da nisu vješti komunikatori i da će im osvijestiti što obje strane dobivaju ako je odnos liječnika i pacijenta suradničko-partnerski.

Citiram autoricu: „U takvome, suradničko-partnerskom odnosu, uz međusobno poštivanje i uvažavanje, liječniku nije teško uspostaviti dijagnozu, započeti liječenje pacijenta koji mu vjeruje i koja ga poštuje i cijeni“ (str. 102., „Upravljanje zdravljem i komunikacijom“, Sandra Karabatić)

Osobno bih otišla i korak dalje: vjerujem da dobra komunikacija na relaciji doktor-pacijent ima dodanu vrijednost. Davno sam naišla na studiju koja je tvrdila da oni pacijenti koji se osjećaju uključenima u proces liječenja imaju puno veće šanse za izlječenje.  

Moj je onkolog odličan komunikator. Kada mi je 2015. htio produžiti kemoterapiju, to nije učinio ex cathedra, paternalistički, već je dugo i strpljivo sa mnom razgovarao. Objasnio mi je da bi on dodao još nekoliko kemoterapija, zbog mojih brzih povrata bolesti, da smo ionako već dali minimalnu količinu da bih kemoterapiju bolje podnijela. Na kraju našeg razgovora ja sam bila ta koja je  uskliknula: „Idemo!“

Moje je najdublje uvjerenje da medicina nije egzaktna kao matematika i da mom liječenju pridonose i neki faktori koje ne možemo kvantificirati: faktori kao što su osjećaj osobne uključenosti u liječenje i osjećaj da me doktor vidi kao osobu.

Prošle godine udruga Sve za Nju organizirala je radionicu o komunikaciji. Voditeljica Centra za psihološku pomoć, Ljiljana Vukota, vješto nas je vodila kroz komunikacijski protokol SPIKES  za priopćavanje loših vijesti. S jedne strane stola sjedile smo mi pacijentice, neke s dobrim iskustvima, neke s lošim, a s druge mlade onkologinje s Klinike za tumore. Izvanredno iskustvo za obje strane. Meni je već bilo otkriće da ne moramo izmišljati toplu vodu, da su svi komunikacijski problemi već opisani i da rješenja već postoje u bijelome svijetu. Ali na radionici me ipak najviše dojmilo to koliko te mlade žene mare i koliko im je stalo do pacijenata. (Nakon što su s nama podijelile svoje emocije, ja ih više nisam doživljavala samo kroz njihovu ulogu, samo kao doktorice, već kao osobe od krvi i mesa). Te empatične mlade osobe svoj posao doživljavaju kao poziv.

Svi komunikacijski problemi već su opisani, sva rješenja već postoje. Na nama je samo da ih primijenimo… Samo mora postojati dobra volja s obje strane stola.