Tjelovježba u predoperativnoj fazi jača fizički status pacijenata kako bi oporavak nakon operacije bio kvalitetniji i kraći.
Oko 30 posto svih smrti od malignih bolesti nastaje zbog pet glavnih čimbenika rizika:
– prekomjerne tjelesne težine
– nedovoljnog unosa voća i povrća
– nedostatne tjelesne aktivnosti
– konzumacije alkohola
– konzumacije duhanskih proizvoda
Rak dojke najčešća je zloćudna bolest kod žena u razvijenom svijetu, iako, vrlo rijetko, od raka dojke mogu oboljeti i muškarci. Prema podacima Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo 2014. godine od raka dojke oboljelo je 2644 žena. Prema najnovijim podacima 2016. godine od te je bolesti umrlo 990 žena pa je rak dojke u žena i dalje najčešći uzrok smrti od raka.
Rak pluća vodeći je uzrok smrti od raka diljem svijeta. Na godinu se u Republici Hrvatskoj otkrije oko 3000 novih bolesnika s rakom pluća. Nažalost, karcinom pluća vodeći je uzrok smrtnosti kod muškaraca, tipičan je za pušače, koji čine 85 posto oboljelih.
Liječenje može biti kirurško, terapijom zračenja, kemoterapijom, ciljanom terapijom, imunoterapijom…
No, sve veću ulogu u liječenju ima i tjelovježba, a posebno u predoperativnoj fazi.
Tjelovježba u predoperativnoj fazi ima dvije funkcije: operabilnim se pacijentima jača njihov fizički status kako bi oporavak nakon operacije bio kvalitetniji i kraći, a neoperabilnim pacijentima poboljšava se njihov fizički status kako bi mogli biti operabilni.
Brojna su istraživanja pokazala da tjelovježba ima svoju ulogu u ishodu i oporavku nakon operacije. Operabilnim pacijentima potrebno je osigurati stručni nadzor i motivirati ih da protokol odrade do kraja, odnosno do početka operacije.
Znanstveno je dokazano da predoperativno vježbanje poboljšava funkciju pluća prije operacije te znatno smanjuje vrijeme provedeno u bolnici nakon operacije, kao i poslijeoperativne pulmonalne komplikacije koje mogu nastupiti nakon završetka tretmana i to u čak 67 posto slučajeva. [1][2].
Program tjelovježbe trebao bi se sastojati od aerobnih vježbi intenziteta iznad 70 posto VO2max (maksimalni primitak kisika – maksimalna količina kisika koju organizam može primiti i iskoristiti u jednoj minuti, a koristi se kao jedna od kriterijskih mjera funkcionalnog kapaciteta kardiorespiratornog sustava), tri nadgledana treninga u trajanju od 30 do 90 minuta tjedno. Ovaj intenzitet ne podrazumijeva da osoba cijelo vrijeme bude u toj zoni, već je potrebno postepeno dolaziti u nju. Naravno, za svaku se osobu individualno izrađuje program sukladno stanju i mogućnostima.
Preporučuje se kombinirati aerobni trening i trening s vanjskim opterećenjem (dva do pet puta tjedno, 50-80 posto od 1RM [1RM je maksimalna težina koju možete savladati samo jednom] u periodu od 12 do 24 tjedana). Dokazano je da takva vrsta treninga pospješuje mišićnu funkciju kako bi najuspješnije povećali provođenje kisika, mišićnu jakost, izdržljivost te smanjili zamor [3]. Preporučuju se vježbe na trenažerima, bez slobodnih utega. Potrebno je pažljivo distribuirati treninge u tjednu te paziti na intenzitet aerobnih i vježbi s opterećenjem.
Sve navedeno okvirne su smjernice i svaka se osoba mora konzultirati sa svojim fizijatrom te se sukladno njegovoj preporuci programira konačan intenzitet i volumen opterećenja. Testiranje odnosno procjena VO2max može se obaviti laboratorijskim testovima u za to specijaliziranim ustanovama ili terenskim testovima po zadanim parametrima.
Zaključak: Uz dobro programiran i nadgledan trening može se poboljšati psihofizičko stanje svake osobe kako bi ona mogla lakše prebroditi ovu fazu bolesti.
Reference:
[1] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28589547
