Čuti i osvijestiti dijagnozu karcinoma je strašno i katarzično, u isto vrijeme postaješ svjestan svoje krhkosti. Ja sam bila u stanju šoka, i moram priznati da sam doživjela brojne neopisive i snažne emocije za koje sam znala da su normalne i da svaka osoba suočena s dijagnozom raka sigurno proživljava isto.
Doživjeti ponovno dijagnozu karcinoma još je gore. No, kad čovjek vidi što je sve uspio proći, kroz različite faze liječenja, to vam daje pravo da vjerujete da ćete se i u nekim budućim situacijama uspjeti izboriti. U meni je to sve izazvalo duboku psihološku uznemirenost, osjećala sam tjeskobu, veliku potištenost pa čak i ljutnju.
Strah od povratka bolesti čest je i sveprisutan kod oboljelih od malignih bolesti. Naravno da je strah prisutan, uvijek je tu negdje, stoji u grlu, ponekad se povuče i ostavi te na miru. A onda te nešto zaboli, ‘zažiga’, pripremaš se na sljedeću kontrolu i onda živiš poput robota sve dok ne čuješ onu rečenicu: „Sve je u redu.“ Do kad?
Nažalost, radeći trideset godina u onkološkoj ustanovi bila sam svjedokom različitih sudbina, izrečenih i neizrečenih strahova. Svjedočila sam brojnim povratima bolesti, širenju bolesti i pretvaranju u metastatsku bolest. A najgore od svega je to što sam svjedočila i svjedočim mladosti koja je sve češće pokošena ovom bolešću. Nikada nisam željela sudjelovati u euforičnim i pobjedonosnim pokličima da je bolest poražena, a mi smo pobjednici.
Mudri liječnici se nikada ne služe izrazom „izlječenje“ i najčešće ne govore ženama da su nakon liječenja zdrave, a što kao činjenica samo pojačava strah od povratka bolesti.
Uostalom, tko može zagarantirati pacijentu da je zdrav i siguran do kraja života?
Nakon suočavanja s dijagnozom, moram priznati da sam se cijelo vrijeme, bez obzira na podršku moje obitelji i prijatelja, osjećala usamljeno, bez mogućnosti da izreknem ono što stvarno osjećam.
Da, bilo me je strah i strah me je i dalje. To vam je kao neki ruksak koji ti i nije tako težak, ali je prisutan, tiska te, želio bi ga se riješiti. Nisam opsjednuta strahom od povratka bolesti, ali objektivizirajući stvarnost oko sebe, radeći u ustanovi koja se isključivo bavi onkološkim bolestima, nemoguće bi bilo praviti se i lagati dugima da me nije strah.
Strah me je, nekad više, nekad manje…
Podaci pokazuju kako bi 60 do 80 posto žena željelo o tom svom strahu razgovarati s liječnicima i svojim najbližima, ali se suzdržavaju pokrenuti tu temu.
Podaci pokazuju kako bi 60 do 80 posto žena željelo o tom svom strahu razgovarati s liječnicima i svojim najbližima, ali se suzdržavaju pokrenuti tu temu.
Iako strah od povratka bolesti jako djeluje na opću psihičku dobrobit, žene za njega dobivaju najmanje podrške i pomoći. Žene najčešće nemaju s kim popričati o tom svom strahu budući da nerijetko i njihovi najbliži odbijaju bilo kakve razgovore o mogućnosti povratka raka, misleći da time pokazuju da su zaista sigurni u njihovo potpuno izlječenje.
Odbijala sam i odbijam živjeti u sjeni straha. Ne želim biti zatočenicom straha, živim dan po dan, priuštim si sjediti ‘nako’ i piljiti u ništa…
Podsjetim se ponekad koliko sam jaka i da sam sve ono što me je satrlo nekako prožvakala i ispljunula.
Ne sviđa mi se ideja o slavljenju Dana preživjelih od raka. Što to znači? Preživjeti možemo prometnu nesreću, rat, bombardiranje u Gazi. Ali, kako netko zaista može biti siguran da je preživio rak? Od kojeg perioda se to računa?
Bolest se, nažalost ponekad vrati, ponekad metastazira nakon dvije, pet, 10 ili 20 godina. Može, a i ne mora.
Ja se stvarno nadam i svim srcem želim da se bolest nikada nikome više ne vrati, ali realnost je drugačija. Nažalost. Prema tome, treba biti oprezan, čuvati se, promijeniti puno toga u svom životu, ne potiskivati bijes i tugu, izdići se iznad mističnosti bolesti i živjeti, disati.
Odabrala sam modus operandi za svoj život upravo onako kako mi duša i intuicija govore. Odbijam živjeti u sjeni straha i svaki dan se podsjećam koliko je moj život vrijedan i koliko sam blagoslovljena što i dalje svako jutro ustajem na svojim nogama.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta ”Uz nas niste sami”
