Jednom davno, za vrijeme obiteljske jutarnje kave, dok su se djeca igrala u parku, uvijek napeta i nesklona opuštanju, obzirno ga je upitala:
“A ne bojiš se da će pasti s penjalice?”
On je, vidno iscrpljen od silnih životnih briga, problema i premalo sna, zastao, pogledao u drveće ispred nas i odgovorio:
“Valjda neće.”
U prvi smo tren ostali u čudu, a onda smo svi prasnuli u smijeh.
Jer, zaista, koliko puta u životu nemamo potpunu kontrolu, ne vidimo daleko u budućnost, a poduzeli smo sve što je u našoj moći. I na kraju nam ne preostaje ništa drugo osim da se nadamo i ostatak prepustimo svemiru.
Toliko vremena i godina provedemo u strepnji, iščekivanju i nemoći u raznim situacijama da nekad jednostavno moramo – pustiti.
Pustiti dijete da prvi put ode samo u školu, prijeđe preko ceste, krene u noćni izlazak, izvan grada, države, daleko od nas.
Koliko puta napravimo neku pogrešku i nadamo se da će se sve nekako ispraviti, srediti, riješiti, da neće biti većih posljedica.
Čekamo rezultate, odluke, tuđa mišljenja držeći čvrsto stisnute ruke spremne samo za dobre vijesti.
Odemo na operaciju nadajući se da ćemo se probuditi, da ćemo nakon duge borbe i liječenja čuti da je bolest napokon protjerana, pobijeđena, posramljena.
Dok nam se tijelo preznojava, srce ubrzano tuče, mozak prebire po svojim dosjeima, neprestano u akciji, pročešljavajući sve opcije.
Pa krenemo raditi nešto drugo da odvratimo misli, operemo suđe, pospremimo ormare, skuhamo ručak, stavimo ruž na usne, izađemo u svijet…
I opstajemo.
Jer život je nepredviđeno putovanje, bez karte i uputa, s pregršt prometnih znakova i drugih sudionika koji poput nas traže svoj put.
I pitamo se, hoće li biti prepreka, hoće li nam se nešto putem zakomplicirati, planovi promijeniti, doći do krize, hoće li nas obuzeti ljutnja, strah, suze.
Zasigurno – hoće.
Hoće li to dovesti do razočarenja iz kojeg ne možemo izaći, izroniti, izdignuti se, naći neki drugi smjer i ponovno poletjeti?
Tada duboko udahnemo, zagrlimo sami sebe, pogledamo u nebo, u zrake sunca i s blagim osmijehom u duši kažemo sami sebi:
“Valjda neće.”
I nastavimo svoje putovanje.
Baš kako je Robert Frost rekao:
“Sve što sam o životu naučio može se svesti na tri riječi: život ide dalje.”
