U posljednje vrijeme dosta se ljudi žali da nisu dobro, da se osjećaju loše, poludepresivno, tjeskobno… a i da u svojoj bližoj i daljoj okolini primjećuju da je puno ljudi rastreseno i „na rubu“. To bi bio naš laički pogled na svijet, no i u razgovoru sa stručnjacima dobivamo slične konstatacije. Pokušali smo, stoga, istražiti kako sve što nam se događa proteklih godina utječe na nas, na naše mentalno zdravlje i život, i jesu li kriza po kriza udarile pečat i na našu psihu. Dogodila nam se pandemija pa potres, jedan, drugi, treći… Nakon toga su nas slike rata u Ukrajini uglavnom zaledile i vratile sve bolne uspomene, koje i sami nosimo u sebi, više ili manje potisnute, više ili manje bolne. Na sve te traume ovih nam dana sa svih ekrana vrište upozorenja o velikoj krizi, o recesiji, a i sami smo svjedoci inflacije koja mnoge ljude već baca u očaj… Strahujemo li svakoga dana kako ćemo sve to uopće preživjeti i ostati „normalni“? Koliko je uopće zdravo ili bolesno svakoga dana živjeti u strahu?

„Strah je, sam po sebi, evolucijski pozitivno diskriminiran osjećaj, ali mi se, za razliku od naših predaka, rijetko susrećemo s neposrednim ugrozama, pa smo i manje tolerantni na strah. Osjećaj straha je naš vjeran pratitelj, posve normalna emocija, kako bismo živjeli kad se ničega ne bismo bojali? Međutim, ljudi se danas, za razliku od naših predaka, umjesto divljih zvijeri boje situacija koje zamišljaju u budućnosti. To je, zapravo, tjeskoba. Pritom, jako malo razumiju sve svoje emocije, pogotovo one poput straha, a sve su podjednako važne jer čine dio naše prilagodbe novim situacijama. Pravi strah smo osjetili samo na početku epidemije, kad nismo znali što se događa, kao i u vrijeme potresa te ovo vrijeme kada ugroza ratom postaje dio svakodnevice. Sada je nastupila epidemija tjeskobe“, tumači doc. dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče i dodaje da smo predugo izloženi zabrinutosti, pojačanom stresu, strahu od bolesti i smrti, brizi za egzistenciju…

 

 Ljudi se danas, za razliku od naših predaka, umjesto divljih zvijeri boje situacija koje zamišljaju u budućnosti. To je, zapravo, tjeskoba. Pritom, jako malo razumiju sve svoje emocije, pogotovo one poput straha, a sve su podjednako važne jer čine dio naše prilagodbe novim situacijama.

 

Doc. dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče/ foto: privatna arhiva

 

Zbog svega navedenog vlada demoraliziranost i svi se pitamo s kakvim ćemo posljedicama iz toga izaći“, kaže dr. Brečić i ističe kako je posve sigurno da smo preplavljeni i opterećeni tjeskobom jer nam je svakodnevna rutina postala nepoznata i krajnje neizvjesna, a samim time i teška. Sve to generira obilje tjeskobe i depresije jer su ljudi emocionalno iscrpljeni i demoralizirani, a i tjeskobni su u vezi s budućnošću, koju doživljavaju sa strahom i zazorom.

Upravo naši junaci s početka priče, odnosno svi mi i naša okolina, potvrđujemo kod stručnjaka da su nam se, zbog svih proživljenih trauma i neprestanih novih kriza, umorili obrambeni mehanizmi, da smo stalnim podsjetnicima na traume u neprestanoj retraumatizaciji, kako kaže Maja Vukoja, dr. med, spec. psihijatrica s KBC-a Zagreb.

„Tako, jednostavno, mozak funkcionira. No, to nije nužno negativno. Sve što nam se u životu događa, obilježava nas, oblikuje i mijenja. Obrazac za nošenje s traumama postoji u teoriji, ali su nijanse kod svakog čovjeka drugačije. Ono sve što nam se događalo mogli bismo svrstali u nadrealno. Spoznali smo da svijet kakav poznajemo zaista može nestati u trenu. Postali smo programirani na negativno, u stalnom stanju spremnosti da će se opet dogoditi nešto loše. Zato, o traumama treba govoriti. Ne smijemo bježati od straha, već mu moramo ići ususret“, navodi dr. Vukoja te napominje da nije pozitivno ni normalno ne reagirati na stresne događaje.

„Ono što je normalno jest da mi tada jedno vrijeme nismo dobro i moramo o tome pričati. Moramo se držati za naš zdravi dio, onaj koji nam je kao ‘zid nosač’, bilo da je to posao, obitelj, prijatelji, hobiji, fizička aktivnost, kućni ljubimci… Svi imamo taj ‘zid’, kojeg se tada trebamo držati i razvijati neke druge i nove zidove, za koje do tada nismo ni znali. Tragični događaji nas upravo tjeraju na rast i da napredujemo, kako bismo mogli dalje. To je velik izazov za sve nas, ali bez izazova nema ni napretka“, kaže dr. Vukoja.

Oni koji se manje uspješno nose s time da prigrle neophodne „zidove“ nerijetko posrnu, što se očituje u brojnim stanjima i porastu takvih stanja ovih godina.

„Kako vrijeme odmiče, stanje postaje kronično, tjeskoba raste, a naš se psihički aparat umara. Naši adaptacijski potencijali slabe, a to se očituje u brojnim anksioznim reakcijama, depresivnim reakcijama, poremećajima spavanja, upotrebi raznih ovisnosti… Postajemo sve više frustrirani, teže kontroliramo situacije i svoje ponašanje. Naravno, sve je to teže ljudima koji već imaju neki od psihičkih poremećaja, ali i mnogi ljudi, koji dosad nisu imali psihičkih tegoba, mogu osjećati napetost, nemir, različite oblike depresivnosti i slično. Mogu početi razvijati takve simptome, pa i poremećaje“, ističe dr. Brečić.

U prilog tome govore i podaci. U Klinici za psihijatriju Vrapče su primijetili brz povrat svojih bolesnika, čim su otvorili vrata bolnice, nakon popuštanja mjera. Dnevno imaju oko 30 prijama u bolnicu, od čega gotovo 60 posto čine bolesnici koji su i ranije imali neki psihički poremećaj, koji se kod njih pogoršao. No, bilježe i 40 posto novih slučajeva, koji ranije nisu imali psihičkih poremećaja. Ponovno su otvorena i vrata dnevnih bolnica, a u ambulantnom sustavu imaju od 250 do 300 pregleda dnevno. U dnevnim bolnicama prosječno bilježe oko 300 pacijenata dnevno.

„U odnosu na 2019., pretpandemijsku godinu, bilježimo porast anksioznih i depresivnih poremećaja u izvanbolničkom sustavu liječenja, odnosno u ambulantnom sustavu i dnevnoj bolnici i to prosječno oko 20 posto. Veći porast, oko 25 posto, odnosi se na porast anksioznih poremećaja odnosno poremećaja povezanih sa stresom. Ti se podaci poklapaju i s projekcijama Svjetske zdravstvene organizacije“, kaže dr. Brečić.

I u KBC-u Zagreb primjećuju ogroman porast pacijenata na Klinici za psihijatriju u posljednje dvije do tri godine.

„Kod mnogih je došlo do zasićenja prethodnim vlastitim frustracijama i nedaćama na koje su se nadovezala nepovoljna zbivanja na globalnoj razini. Uz to su u zabrinjavajućem porastu socijalni problemi, građani su u egzistencijalnoj krizi, mnogi su nezaposleni, a oni koji rade – nerijetko rade u nemogućim uvjetima. Potom dolaze i umirovljenici, koji žive ispod svake razine dostojanstva. Mislim da je to za pojedinca zaista previše za podnijeti, pa tako i za samu psihijatriju. Naime, nestaju klasične kliničke bolesti, a dobivamo bolesti društva i države u kojoj živimo. Upravo je strah jedan od glavnih simptoma svega navedenog, a velik dio tog straha čini neizvjesnost jer se čovjek najteže nosi s onim nepoznatim“, navodi dr. Vukoja i kaže da dugoročan suživot sa strahom u organizmu dovodi do trajno povišene razine hormona stresa – kortizola, što remeti puno procesa u našem tijelu. Zbog pada razina serotonina i dopamina, važnih za dobro psihofizičko funkcioniranje, dolazi do disbalansa u radu imunološkog sustava, a time i do poremećaja u radu drugih organa te fizičkih i psihičkih bolesti.

„Rekla bih da tijelo i duša, uz dugotrajan stres, tiho i polako propadaju. Organizam se bori do određene razine, a potom jednostavno počinje propadati. Ako tako gledamo, stres nas može doslovno ubiti“, upozorava dr. Vukoja.

 

 

Moramo se držati za naš zdravi dio, onaj koji nam je kao ‘zid nosač’, bilo da je to posao, obitelj, prijatelji, hobiji, fizička aktivnost, kućni ljubimci… Svi imamo taj ‘zid’, kojeg se tada trebamo držati i razvijati neke druge i nove zidove, za koje do tada nismo ni znali. Tragični događaji nas upravo tjeraju na rast i da napredujemo, kako bismo mogli dalje.

 

Maja Vukoja, dr. med, spec. psihijatrica s KBC-a Zagreb/ Foto: privatna arhiva

 

Kako se onda nositi sa svime što nas je zadesilo i ostati živ, a po mogućnosti i normalan?  Obje sugovornice ističu kako je važno prepoznati tjeskobu kroz različite simptome te da je u kriznim situacijama normalno biti napet, tjeskoban, kao što je u tužnim situacijama normalno biti tužan i potišten. A ono što je dr. Vukoja nazvala zidom za koji se hvatamo kada situacija postane preteška, dr. Brečić naziva rutinom i smatra da nam je svakodnevna rutina izuzetno važna i za tjelesno i za psihičko zdravlje.

„Ona nam daje privid sigurnosti, a većinu najosnovnijih potreba i zadovoljavamo kroz rutinske poslove, kao što je potreba za hranom i tekućinom, spavanjem i sl. Nakon toga se možemo pobrinuti za sadržaj. Tu, također, vrijede neka osnovna pravila – pokušati smanjiti udio neugodnih sadržaja, a povećati udio onih povoljnih. Zato je važno ograničiti vrijeme izloženosti neugodnim stvarima i nastojati vrijeme ispuniti lijepim stvarima, koje nas potiču da budemo bolji. Bilo bi dobro da smo s ovim krizama naučili ponešto o svom psihičkom aparatu i kako se stvara tjeskoba te što nas čini posebno tjeskobnima i prestrašenima. Neke situacije je moguće izbjeći, mnoge i nije. Ne treba bježati od tjeskobe i frustracije jer je to nemoguće, a i činjenica da se bojimo straha i tjeskobe samo stvara još veću tjeskobu. Važno je prepoznati, mijenjati što se može i nadasve se opuštati, ventilirati tjeskobu. Čovjek današnje civilizacije, u sveopćoj strci i zbrci, zastane pred pitanjem: Što vas opušta? Probajmo odgovoriti sami sebi na to pitanje i probajmo se opuštati“, zaključuje dr. Brečić.

Sličan recept za čitatelje portala Nismo same nudi i dr. Vukoja, uz napomenu da je upravo sada na velikom testu naša vlastita sposobnost za odricanje i sabranost. Važno je, kaže, lakše reći „ne“ kada je to potrebno i naučiti sačuvati sebe. Ali, i sačuvati ljubav za druge, pomoći onima kojima je i teže nego nama, jer, kako kaže Maja Vukoja, promjene počinju malim stvarima, a upravo su one ponekad najveće.

Možda je upravo to najbolji odgovor na pitanje kako se nositi s pandemijom tjeskobe. Poslušajmo stručnjake i ljubavlju pobijedimo strahove koji nas napadaju sa svih strana – i prema sebi i prema drugima. I razgovarajmo više o tome što nas muči jer iz svega ovoga proizlazi da nije normalan samo onaj koji misli da je normalan, nakon svega što nam se dogodilo posljednjih nekoliko godina.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.