Dolaskom nove godine, mnogi ljudi rade planove za tu godinu. Odluče nešto u svom životu promijeniti nabolje. Jedni idu na dijetu, drugi prestaju pušiti, treći počinju redovito vježbati, četvrti planiraju vjenčanje ili možda traženje novog posla.

Ja sam planirala da ću u siječnju te 1998. ići operirati kvrgu veličine oraha koja se pipala ispod kože na sredini vanjske strane moje desne natkoljenice. Bila je tu već dva, tri, a možda i četiri mjeseca. Ne znam točno kad sam je primijetila. Koža na tome mjestu nije bila podignuta ni zadebljana, ali je bila crvena, kao da je upaljena ili iritirana i ništa me nije boljelo. Samo bih povremeno na tome mjestu osjetila svrbež.

U ta tri-četiri mjeseca troje ljudi iz moje okoline išlo je operirati neke slične kvrge. Njihovi patohistološki nalazi bili su ili lipom ili aterom i nije mi bilo ni na kraj pameti da bi moj nalaz mogao biti nešto drugo. Ta što sam ja drukčija od drugih da bi moj nalaz bio drugačiji? Tako sam razmišljala.

Imala sam trideset sedam godina i bila sam medicinska sestra na Odjelu nefrologije Interne klinike KBC-a Rijeka. Bila je sredina siječnja i taj sam dan radila prvu smjenu. Nakon jutarnje vizite moja kolegica Nada i ja išle smo kupiti marendu za nas i ostale djelatnike Odjela koji su nam dali novac i popis svojih prehrambenih želja. Na povratku smo svratile u kiruršku ambulantu. Onako usput, samo da pitam kad me mogu naručiti za skidanje tvorbe s noge. Doktorica me je pregledala i zaključila da to nije slučaj za nju već za dermatologa.

Ona misli da je to upaljeni aterom. Otišle smo u dermatološku ambulantu i dermatolog je zaključio da je to furunkul, odnosno potkožni gnojni čir. Napisao mi je i nalaz s preporukom da tjedan dana mažem Beloderm kremom i stavljam hladne obloge, a nakon toga, kad se „upala” smiri, preporučuje pregled kirurga i kirurško liječenje. Dok smo se vraćale na Odjel, Nada i ja smijale smo se tomu kako me kirurg šalje dermatologu a dermatolog kirurgu. Tko je tu lud, pitale smo se.

Tjedan dana poslije došla sam na kontrolu dermatologu koji je zaključio da se moja „upala” nije smirila i preporučio je još tjedan dana mazati Belodermom, stavljati hladne obloge i onda neka opet dođem na kontrolu, i ako se upala smiri dat će mi uputnicu za kirurga.

Idući dan bio je petak i oko devet sati ujutro na nefrologiju je došla naša kolegica Zdravka Toljanić, iskusna, dugogodišnja kirurška sestra. U to vrijeme radila je u kirurškoj ambulanti, ali onaj dan, kad sam bila tamo na pregledu, nje nije bilo. Tog je jutra kod kuće zaboravila popiti Atenolol, lijek za tlak, i zamolila me da joj dam tabletu iz odjelne ljekarne. Kad je popila tabletu, rekla sam joj da ću za koji dan doći u njezinu ambulantu operirati „neku kvrgu”.

„Kakovu kvrgu? Daj da vidin”, rekla je na svojoj trsatkoj čakavici.

„Ma ne treba, ionako ću ovih dana doći kod vas”, rekla sam.

Povukla me iza paravana i sama spustila plave hlače moje sestrinske uniforme. Opipala je mjesto gdje je koža bila crvena i rekla: „Sad zajedno greš s manun doktorici”, rekla je odlučno.

„Ma ne, ja moram prije kod dermatologa da mi da uputnicu”, branila sam se.

„Ne rabi ti uputnica, oprit ćemo ti ‘hitan slučaj’”, rekla je, uhvatila me za ruku i doslovno odvukla u kiruršku ambulantu doktorici kod koje sam bila desetak dana prije. Legla sam na stol za preglede, a ona je doktorici na uho govorila nešto tiho što ja nisam čula. Doktorica me je opet pregledala i rekla: „Otvorit ćemo vam ‘hitan slučaj’ i u ponedjeljak ujutro dođite da to izvadimo.”

„Ali meni je dermatolog rekao da stavljam Beloderm i hladne obloge”, rekla sam u čudu.

„Pustite sad Beloderm. U ponedjeljak dođite da to riješimo.”

Doktorica mi je otvorila „hitan slučaj” a kao dijagnozu napisala „Inflamatio atheroma”.

Prva misao bila mi je hoće li se oni u dermatološkoj ambulanti ljutiti što nisam došla na dogovorenu kontrolu. Ali Zdravka je bila osoba kojoj sam vjerovala više nego doktorima, i ako ona kaže da ta kvrga mora što prije van, onda ću je poslušati.

U ponedjeljak sam po rasporedu bila noćna smjena i smatrala sam da mi nije potrebno otvarati bolovanje. Kad mi lokalna anestezija popusti, popit ću koju tabletu protiv bolova i navečer normalno doći u svoju smjenu.

U dogovoreno vrijeme došla sam u kiruršku ambulantu, ležala na lijevom boku pokrivena zelenom plahtom dok su doktorica i Zdravka radile što je trebalo. Lokalna anestezija slabo je djelovala, ili sam je dobila premalo, pa sam osjećala bol. Kad je bilo gotovo, doktorica je rekla:

„To nije bilo masno tkivo nego limfna žlijezda. Rana će vas boljeti pa otvorite bolovanje. Uzmite bolovanje i ostanite koliko god želite.”

„Je li ona normalna?”, pomislila sam. „Tko to može biti na bolovanju koliko god želi?”

Bio je 9. 2. 1998. i od tog dana bila sam na bolovanju iduće dvije i pol godine, ali tada još nisam znala da će tako biti. Dobila sam novi nalaz na kojem je pisalo da je obavljena operacija u lokalnoj anesteziji, ali kao dijagnoza više nije pisalo „Inflamatio atheroma” već „Tumor regio femoris dex”. 


Jagoda Prebeg /Foto: privatna arhiva 

 

O knjizi

Jagoda Prebeg dva puta se liječila od limfoma. Prvi puta od 1998. do 2000., a 2016. bolest se vratila. U knjizi „Rakovo dijete“ (ispovijest jedne oboljele medicinske sestre) opisuje svoje liječenje u periodu od 1998. do 2000.

O samoj knjizi autorica je napisala: 

„Knjiga nije stereotipno svjedočanstvo o izliječenju. Ona je u mnogo čemu drugačija. Kad ljudi čuju da ste se izliječili od raka, obično slijede ovakva ili slična pitanja: ‘Jesi li promijenila prehranu?’ ‘Što si pila za imunitet?’

Naime, neki ljudi misle da je život oboljelih od raka jedenje zdrave hrane i šetanje po prirodi uz povremene posjete bolnici. Ovo nije knjiga o tome. Ona je priča o svakodnevici hrvatske žene koja se liječi od raka. Ako ste prije postavljanja dijagnoze bili podstanar, u većini slučajeva, vi to ostajete i dalje. Ako imate malu djecu, ona su i dalje mala. Ako imate stare i bolesne roditelje, oni će to biti i dalje, unatoč tome što vi idete na kemoterapiju. Ako imate u obitelji nasilnika, alkoholičara ili kockara, vaša ga dijagnoza neće preko noći promijeniti. Ova knjiga je priča o tome. A što je najvažnije, ima sretan završetak.“

Na Nismo same, uz dozvolu autorice, prenijeli smo odlomak iz prvog poglavlja. Knjigu je izdala Naklada Bošković, a naručiti je možete na prebeg.jagoda@gmail.com.