Dok većina nas prema uputi Nacionalnog kriznog stožera ne izlazi iz svojih domova, naše dvije autorice, Ljiljana Pranjić i Ivana Frapporti, vode novu borbu za život, međusobno bodreći jedna drugu.
Ivanu Frapporti to je inspiriralo da nam napiše kratku pripovijest o dva balkona i pola sata sunca.
Piše: Ivana Frapporti
Jutros sam dobro. Prošlo je tih nekoliko izazovnih dana, i spremna sam za akciju. Istrčala sam iz stana na balkon koliko me noge nose onaj čas kada sam shvatila da sam ustala bez problema iz postelje. Kapučino sam skuhala na putu do sunca i smjestila se na stolac, odmah ispod svojih đirana.
Gotovo istoga trenutka javila se Ljiljana. Hvata i ona svoje sunce, pola sata sunca dođe i do njenog balkona. Baš kao i ja, upija ga čitavim svojim bićem.
Moja kava je uvijek jaka, njezina je obično blaža, ali marame su nam uvijek šarene.
Jesu li naše marame mogle biti šarenije? Vjerojatno ne.
Obje volimo šareno, crveno, žuto, roza… samo neka ima boje.
Prije nekoliko mjesec, u vrijeme kada većina žena već pregledava stranice kataloga proljetne kolekcije, dvije su žene ponovno gledale nalaze i gotovo istovremeno dobile terapije. Rak nam se vratio objema.
Samo tako, dvije žene postale su ‘chemo buddies’. Preferiraju druženje uz vino i sir, al gle, nema vina i sira. Samo kokteli, moćni i žestoki.
Dvije žene žive u dva velika grada, na dva kraja Hrvatske, primaju dvije različite kemoterapije u dvije različite bolnice. Ali osmijeh, e taj je jedan jedini.
Danas su dvije žene popile kavu, svaka na svom balkonu. Svaka je od nas sjela uz svoj cvijet, na glavi smo imale naše šarene marame. Ali naši su se osmjesi stopili u jedan.
Kava na daljinu, ali tako blizu.
Ivana Frapporti i Ljiljana Pranjić/ Foto privatna arhiva
