Sve je počelo s vrtoglavicom. Tada sam živjela u Bruxellesu i, iskreno, mislila sam da je to samo prolazni umor. Slijedio je niz pretraga. Teško sam razumjela liječnike jer su govorili meni nepoznati francuski i nizozemski, dok mi na koncu, koristeći oskudni engleski, doktorica nije potvrdila da je magnetna rezonanca pokazala da imam tumor na hipofizi.
Bio je to benigni tumor, ali s vrlo neobičnim i zbunjujućim posljedicama. Uzrokovao je ekstremno povišenu razinu prolaktina pa je organizam bio uvjeren da se pripremam za majčinstvo. Propisana mi je hormonska terapija koju sam uzimala dvaput tjedno kako bih suzbila simptome lažne trudnoće, uključujući i neželjenu laktaciju.
Upravo me ta apsurdna situacija natjerala na oprez. Budući da je moje tijelo bilo u stanju u kojem je trebalo proizvoditi mlijeko, a nisam bila trudna, postala sam svjesna toga da mliječne žlijezde u mojim grudima prolaze kroz neprirodne promjene. To me je potaknulo na to da u dobi od 35 godina krenem na redovite ultrazvučne preglede dojki, o čemu vjerojatno ne bih razmišljala još barem jedno desetljeće.
Dijagnoza tumora na hipofizi činila mi se kao kraj svijeta. Danas znam da je to bila moja najveća sreća, jer upravo su ti redoviti pregledi zaslužni za to da mi rak dojki bude otkriven u ranoj fazi.
Tada, u Bruxellesu, dijagnoza tumora na hipofizi činila mi se kao kraj svijeta. Danas znam da je to bila moja najveća sreća, jer upravo su ti redoviti pregledi zaslužni za to da mi rak dojki bude otkriven u ranoj fazi.
Iako je bolest otkrivena rano, borba nije bila laka. U 40. godini života prošla sam dvostruku mastektomiju i šest ciklusa kemoterapije koji su me fizički i psihički iscrpili, ali ne i slomili.
Tijekom tog procesa, pisanje je postalo moj ispušni ventil, moj način da procesuiram strah i kaos. Ono što je započelo kao osobna terapija i bilježenje misli na papir, uz poticaj obitelji i prijatelja koji su u mojim riječima prepoznali snagu, pretvorilo se u moju prvu samostalno objavljenu knjigu “To su samo sise”.
Knjiga nije samo moja kronologija bolesti. Ona je ogoljeni prikaz svih onih misli, dubokih strahova, ali i nevjerojatnih pozitivnih spoznaja kojima me ovaj put naučio. Napisala sam je za sve vas koji trenutačno vodite vlastitu bitku, ali i za one koji stoje uz oboljele i žele ih istinski razumjeti.
Moja je želja da svatko tko uzme ovu knjigu u ruke u njoj pronađe djelić utjehe i otkrije onu skrivenu snagu za koju možda nije ni znao da postoji. Jer na kraju dana, ožiljci ostaju, ali mi smo te koje biramo kako ćemo ispričati svoju priču.
Foto: Milena Jayawardana privatni album
Iz knjige “To su samo sise”
Razmišljanje o ovom razdoblju mog života nevjerojatno je bolno. Iskreno, trebali su mi mjeseci da napišem, ponovno pročitam i uredim ove stranice. Svaka riječ bila je korak unatrag u vremenu i dok sam pokušavala ispričati svoju priču, proživljavala sam sve ponovno, sjećajući se svakog detalja – teksture, mirisa, fizičkih osjeta i emocija. Bio je to surov i težak proces.
Ipak, na vlastito iznenađenje, dok sam se ponovno prisjećala tih trenutaka, otkrila sam da postoje mnoga pozitivna iskustva i detalji koje je bitno podijeliti. Sada kada je najgore prošlo i patnja je iza mene, želim istaknuti nekoliko neočekivanih pozitivnih stvari koje sam pronašla kroz iskustvo, kako operacije, tako i kemoterapije.
Najneočekivaniji pozitivan trenutak bila je čudna vrsta slobode koju je donio gubitak kose. Ono što je u trenutku događanja bilo traumatično iskustvo, pokazalo se kao novootkrivena sloboda kada je u pitanju ostatak mog tijela. Šest mjeseci bila sam oslobođena beskrajnog ciklusa brijanja, depiliranja i čupanja. Urastanje dlaka bio je problem iz prošlosti. Nije bilo lova na zalutale dlake na bradi ili iritantnog škakljanja dlaka u nosu. Ovo je bilo veliko olakšanje, pogotovo nakon moje operacije. Nisam imala osjećaj u području pazuha, što bi brijanje učinilo opasnim i nemogućim zadatkom. Bila sam nevjerojatno zahvalna što je ta briga eliminirana.
Nedostatak dlaka također se osjećao oslobađajuće u mom odijevanju i izboru stila. Mogla sam obući što god sam htjela: majicu, haljinu, kupaći kostim, i ne brinuti mogu li to nositi – znala sam da mogu. Isto tako, trenutak sklanjanja brijača s uobičajene police u tušu, pružio je osjećaj moći, znajući da neću morati brinuti o brijanju mjesecima. Bio je to jednostavan, ali dubok osjećaj slobode.
Moja stara 30-minutna rutina – pranje, regenerator i sušenje kose – skraćena je na samo pet minuta. Vrijeme koje sam uštedjela bilo je nevjerojatno, ali i novac. Više nisam trošila bogatstvo na vodu, struju i beskonačan niz kozmetičkih proizvoda. Mjesecima se moja dnevna odjeća sastojala od najudobnijih pidžama i trenirki. Prvi put u životu, davala sam prioritet vlastitoj udobnosti iznad svega, pa tako i izgledu.
Više detalja o Mileni i knjizi koju je napisala dostupno je na njezinoj stranici https://akurulab.com/
Knjigu možete naručiti na hrvatskom i engleskom jeziku.
