Zovem se Kristina, imam 35 godina i majka sam četvero maloljetne djece.

Prije tri god zaboljelo me ispod pazuha. Osjetila sam tupu bol, ali dovoljno jaku da me uznemiri. Požalila sam se kolegici na poslu, a ona je rekla da sam sigurno preumorna. Te sam godine baš puno radila. Muž nije radio, a tu je i četvero male djece. Rano sam se budila, falilo mi je sna. I onda još problemi i brige.

Nekoliko dana nakon što sam se požalila kolegici, napipala sam kvržicu u lijevoj dojci. Bila je veličine lješnjaka. Pomislila sam da to nije ništa strašno, pa gdje se meni nešto može dogoditi. Prošlo je 15-ak dana, a kvržica je narasla do veličine oraha. Sad sam se već ozbiljno zabrinula. No, i dalje nikome ništa nisam govorila. Gutala sam u sebi, bila sam nervozna. Jedno jutro požalila sam se mami. Rekla sam joj da me naruči na pregled.

 

Foto: Kristina Mijović/ privatni album 

 

Kad sam došla kod kirurga, doktora Milorada Supića, moj svijet se okrenuo naopačke.

Tom sam liječniku zahvalna i bit ću mu zahvalna cijeli svoj život. Kada je vidio da imam tumor, plakao je sa mnom. Rekao mi je da se dobro isplačem, a onda neka obrišem suze i uhvatim se u koštac sa sudbinom, jer moja su četiri anđela razlog moje borbe. Sada više nije bilo natrag. Liječnik je zakazao biopsiju u Kliničkom centru u Banja Luci. Nalaz biopsije potvrdio je njegove sumnje.

Ubrzo sam se razišla s bivšim suprugom i ostala bez njegove podrške. Konzilij je odlučio da ću prvo ići na kemoterapiju, a onda na operaciju i zračenje. Kemoterapije su bile teške. Ne bih to poželjela ni najvećem neprijatelju. Osjećala sam mučnine, duša mi se rastavljala od tijela. Djecu sam, da me ne gledaju takvu, slala bivšem mužu. Nakon prve kemoterapije otpala mi je kosa.

 

Dok sam se liječila javilo mi se jako puno ljudi i nudilo pomoć. Nisu bili ni svjesni da te lijepe poruke nas oboljele vraćaju u život, jer tako znate da niste sami na ovom svijetu.

 

Kada sam takva ćelava stala pred djecu krenule su mi suze, a oni su potrčali u moj zagrljaj. Rekli su da sam najljepša na svijetu. Sto puta sam pomislila trebam li odustati, a onda bih se okrenula, pogledala bih svoje anđele i gurala hrabro naprijed. Trudila sam se nastaviti s normalnim životom. Treći, četvrti dan nakon kemoterapije išla sam na kavu, među ljude. Smetali su mi razni mirisi, ali mi je bilo važno da nisam sama.

Dok sam se liječila javilo mi se jako puno ljudi i nudilo pomoć. Nisu bili ni svjesni da te lijepe poruke nas oboljele vraćaju u život, jer tako znate da niste sami na ovom svijetu. Nakon kemoterapije, operacija nije bila tako strašna ni bolna. Nakon svega čovjek ogugla na svaku bol. Liječenje sam završila terapijama zračenja. Većina ljudi koje sam sretala u bolnici bili su dosta stariji od mene. Kada bih se pojavila na doručku, plakali bi gledajući mene tako mladu i skrivali suze.

A ja sam uvijek bila nasmijana. Volim zbijati šale pa su se drugi pacijenti često gurali tko će sa mnom sjediti u autobusu koji nas je vozio na terapije u Klinički centar.

I tako, prolazi dan za danom, godine lete, a ja uživam u svakom novom danu sa svojom djecom. Nekada potpuno zaboravim što me je snašlo. Gazim uspješno treću godinu. Još dvije, ako Bog da, i objavit ću pobjedu nad rakom.

I još nešto, sve polazi od glave. Gdje god dođete, širite ljubav i osmijeh. Okružite se ljudima koji vas vole i koje vi volite. To je tim koji pobjeđuje!