U petom i posljednjem kolu naše nagradne igre Nismo same i Profil nagrađuju vas romanom “Drugi kraj konca” talijanskog pisca Andrea Camillerija.
Sve što trebate napraviti jest ostaviti komentar ispod članka nakon što ga objavimo na Facebook stranici Nismo same.. U komentar ćete napisati što vama znače knjige i zašto mislite da je čitanje dobro. Knjigu će dobiti ona osoba čiji komentar dobije najviše lajkova. Nagradna igra prvenstveno je namijenjena ženama lavicama koje su pobijedile bolest ili se još uvijek liječe od nje. No, mogu se igrati i druge osobe ako su starije od 18 godina i ako nam u komentar napišete kome ste od oboljelih iz svoje okoline i zašto namijenili ovu knjigu.
Svaka osoba može napisati samo jedan komentar. Ako dva komentara dobiju isti broj glasova, Nismo same će odlučiti o pobjedniku.
Pobjednika ćemo proglasiti u srijedu 6. rujna u 12 sati.
Roman Drugi kraj konca novi je slučaj Salva Montalbana u kojem, na fonu teške i tragične aktualne migrantske krize, talijanski pisac Andrea Camilleri svoga sicilijanskog policijskog komesara i njegove ljude stavlja pred zagonetku jednoga strašnog ubojstva. Intuicijom nadareni Salvo Montalbano na svoj će se, uobičajeni nekonvencionalni, način uhvatiti u koštac s problemom. Dakako, uspješno.
Andrea Camilleri talijanski je pisac koji je zahvaljujući zgodama sicilijanskog policajca nagle ćudi, nesklona autoritetu, hedonista i gurmana postao najčitaniji talijanski pisac.
Titula je dodatno zacementirana uspjehom televizijskog serijala, a Montalbanov „tata“ uspješno je brani svakim novim romanom. To je još impresivnije ako se ima na umu da je riječ o piscu rođenom 1925. godine u Porto Empedocleu, tik do Agrigenta, na Siciliji.
Nakon profesionalnog bavljenja kazalištem i televizijom u književnost ulazi svojim prvim romanom Il corso delle cose (Tijek stvari) 1978. godine. Slijedio je cijeli niz njegovih proznih djela, uglavnom, kao i taj prvi, s povijesnom, sicilijanskom tematikom. Camilleri, međutim, svoju planetarnu popularnost stječe romanima i pripovijestima o policijskom komesaru Salvu Montalbanu.
– Znam točno kad se dogodila prekretnica. Bila je 1994., a ja sam zapeo na pisanju jednog povijesnog romana. Shvatio sam da nisam baš praktičan, prvo što bih napisao rijetko kad je doista i ostalo prvo poglavlje. Tada sam odlučio napisati roman poštujući kronologiju i logiku priče, a forma trilera učinila mi se kavezom koji ne dopušta uzmak – ispričao je u jednom intervjuu talijanski pisac.
Camilleri ne samo da je uspio sam sebi dokazati da je u stanju tako pisati već je u svojoj 70. godini postao hit-autor koji se prevodi diljem svijeta. Svaki navještaj prestanka pisanja o Montalbanu izazvao je veoma burne reakcije čitatelja koji su piscu odlučno poručili (i nije im teško to ponavljati) da takva opcija ne dolazi u obzir.
No, iskusni se pisac ipak pobrinuo za završetak serijala. – Davno sam ga dovršio. Posljednji nastavak pohranjen je u mojoj izdavačkoj kući.
Važan element svih romana o inspektoru Montalbanu jest i oživljavanje boja, mirisa, zvukova, ali prije svega duha Sicilije, Mediterana. Za fikcionalno mjesto radnje romana – Vigàtu, pisca je, inače, inspiriralo njegovo rodno mjesto Porto Empedocle. Gradski su čelnici, u slavu pisca koji je privukao brojne turiste, imenu grada od 2003. dodali i Vigàta.
Proizvod tog duha jest i inspektor Montalbano. – Moja supruga prva je shvatila da sam ga stvarao imajući oca na umu. Jedina stvar koju smo moj otac i ja dijelili, uz ljubavi prema hrani, jest sposobnost shvaćanja realnosti ljudskih veza. Ispričat ću vam zgodu iz svoje mladosti. Znate, moj je otac bio uvjereni fašist. No kad sam 1938. godine u šoku došao kući i ispričao roditeljima kako mi je prijatelj iz razreda rekao kako više neće ići u školu jer je Židov, otac je poludio. Referirajući se na Mussolinija, samo je ponavljao: „Taj gad. Židovi su ljudi kao i mi.“ Takav je bio moj otac. I tu sam njegovu osobinu prenio na Montalbana: skepsu prema naredbama šefova, konstantnu svijest o imbecilnosti moći i onima koji je posjeduju – ispričao je Camilleri.
Drugi kraj konca osmi je roman u hrvatskom prijevodu o neodoljivom policajcu. Knjigu je izdala Profil knjiga, a s talijanskog preveo Juraj Gracin.
Što znači biti dobar policajac?
Premda je radnja romana, čiji su zaštitni znak humor i ironija, smještena na Siciliji, Camilleri je znao da želi izbjeći uobičajeni pristup tom podneblju; glamuriziranje mafije i negativaca. Jedini koje treba slaviti, u podtekstu je svakog romana, oni su koji dobro rade posao zaštitnika društva. – Što znači biti dobar policajac u Italiji? Morate paziti na tri stvari: ne pokleknuti pred političkim pritiscima, shvatiti da je odbijanje naredbe ponekad vrlina, a ne grijeh i uvijek morate biti odani načelima posla i idealima koje taj posao podrazumijeva – voli ponavljati Camilleri.
Životopisan i duhovit rukopis
Andrea Camilleri pisac je vrlo osebujna jezika za koji možemo kazati da je mješavina, često i zakučasta, gdjekad i šaljiva, talijanskog jezika i nekoliko talijanskih dijalekata, najvećma sicilijanskih, koja mnoge kritičare navodi da na njoj bruse svoja pera, talijanske čitatelje kadšto dovodi do nerazumijevanja, a prevoditelje stavlja pred pred veoma tešku zadaću da pokušaju sačuvati živopisnost i nesvakidašnju duhovitost autorova rukopisa koji mnogo duguje njegovu dobrom poznavanju poglavito filmske tehnike. Drugi kraj konca stota je Camillerijeva knjiga, a dvadeset peti krimić o Salvu Montalbanu.
