Oboljelima od maligne bolesti, nakon prvotnoga šoka i suočavanja s dijagnozom i liječenjem, slijedi još jedan posebno težak i stresan korak – dijeljenje te informacije s djecom i ostalim članovima obitelji, prijateljima, poslodavcem i kolegama. U tim trenucima se oboljeli bore s brojnim dilemama, a neki čak odluče i prešutjeti činjenicu da su bolesni. Brojni su razlozi tome, koji, mahom, počivaju na strahovima od gubitka voljenih osoba ili posla, kao i slike osobe kakva je bila do trenutka obolijevanja. No, je li to dobar izbor i što bi oboljelima pomoglo u tim trenucima, pitali smo stručnjake u sklopu serijala „Kako ustati, a ne posustati“.

„Priopćavanje vijesti o bolesti je važna tema za oboljele od malignih bolesti, posebice u situacijama kada to trebaju reći svojoj djeci. Nerijetko tada i zatraže pomoć psihologa, kako bi se educirali o adekvatnim načinima priopćavanja takvih vijesti djeci, u skladu s njihovom dobi i razvojem“, kaže psihologinja Ivona Poljak s Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb. Njezina kolegica psihijatrica iz KBC-a Zagreb i dugogodišnja suradnica Nismo same Maja Vukoja ističe da to kako će oboljeli od malignih bolesti reagirati prema okolini dosta ovisi o njihovom karakteru i uvjetima u kojima žive, o poslu kojim se bave, kao i o privatnoj situaciji.

 

Psihijatrica Maja Vukoja:  Obitelji treba reći što se događa, iako ih nerijetko želimo poštedjeti. Djeci je nužno opisati stanje u skladu s njihovom dobi. Važno je imati na umu da nas djeca i u bolesti promatraju, kako se nosimo s bolesti i kako se ponašamo.

 

„Postoje osobe koje vole dijeliti sve aspekte života s drugima i one koje se skrivaju. Svaka osoba u bolesti ima pravo na privatnost i svoj unutarnji svijet. Kada prolazimo kroz teška životna razdoblja, obično oko sebe želimo samo najbliže osobe jer se nismo u stanju eksponirati, iznositi svoju priču, objašnjavati svima što se događa. Traumu koja nas prati je važno donekle procesirati u sebi, da bi je mogli iznijeti pred drugima. Naravno da mnogi osjećaju strah od promjena, koje bi se mogle dogoditi: ugroze statusa na poslu, utjecaja na vezu s partnerom, opterećenja od same pomisli kako će nas gledati okolina, hoće li imati razumijevanja ili osjetiti sažaljenje, koje može biti demotivirajuće…“, tumači psihijatrica Vukoja, koja je, osim specijalizacije iz psihijatrije, završila i subspecijalizaciju iz psihoterapije te u Dnevnoj bolnici za afektivne poremećaje KBC-a Zagreb vodi i grupne psihoterapije.

Psihijatrica Vukoja smatra da obitelji i djeci svakako treba reći za bolest, s čime se slaže i većina stručnjaka psihologa i psihijatara. Američko društvo za borbu protiv raka na svojim stranicama daje i cijeli vodič kako, primjerice, reći djeci da im bliska osoba boluje od karcinoma. U tim uputama, među ostalim, stoji da treba biti iskren i otvoren prema djeci, birati riječi koje razumiju, objasniti im što će se fizički događati s oboljelom osobom tijekom liječenja, ali i nešto posebno važno – otkloniti mogućnost da djeca počnu sebe preispitivati jesu li ona kriva što im se, npr., roditelj razbolio od raka, čemu su djeca sklona u takvim situacijama. Posebno ako im se krije bolest, a vide da se roditelji drugačije ponašaju.

„Obitelji treba reći što se događa, iako ih nerijetko želimo poštedjeti. Djeci je nužno opisati stanje u skladu s njihovom dobi. Važno je imati na umu da nas djeca i u bolesti promatraju, kako se nosimo s bolesti i kako se ponašamo. Njihova reakcija najviše ovisi o nama“, objašnjava psihijatrica Vukoja.

Skrivanje bolesti nije teško izvedivo samo pred djecom, već i pred svima ostalima, s kojima se oboljela osoba susreće, posebno kad liječenje od raka ostavlja brojne fizičke posljedice na tijelo, poput ispadanja kose, gubitka težine i slično. Po svim istraživanjima razlog zašto se oboljeli teško odlučuju progovoriti o bolesti, uz sve ranije navedene, jest materijalni status i strah od gubitka posla. Taj strah nije neopravdan, s obzirom na brojne primjere ljudi koji su, uz rak, nerijetko dobili i otkaz na poslu. A troškovi liječenja znaju biti neizdrživi i za one koji imaju pristojna primanja. Osim materijalnih troškova, oboljeli se suočavaju i s emotivnim poteškoćama zbog gubitka empatije, koja se topi s protekom vremena.

„Mislim da je u Hrvatskoj situacija jako teška, kada dođe do smanjene funkcionalnosti neke osobe. Svi se oko nas nadaju, ali i očekuju, da ćemo se s vremenom oporaviti i živjeti kao da se ništa nije dogodilo. No, liječenja su često teška, ostavljaju posljedice, neki nemaju ni kapacitete kao ranije, dolazi i do povratka bolesti… i cijela priča traje. I mi s njom živimo. Tada okolina počinje gubiti strpljenje, poslodavci gledaju situaciju iz svojeg ugla – posao se mora obaviti. I tu polako utihne empatija i nastaje odbojnost prema oboljeloj osobi“, tvrdi Maja Vukoja i dodaje kako bolest u velikom postotku narušava i emocionalne odnose, naročito ako je oboljela osoba žena.

„Jer, žena je često i prava ‘ženka’. Ona grli i njeguje svoju obitelj, svoga partnera. Ona je, zapravo, u većini slučajeva nosivi zid zajednice. I onda se događa da partneri nisu dorasli situaciji, nisu spremni preuzeti obaveze, dolazi i do smetnji u seksualnim odnosima i veze počinju pucati. Kada bolest uđe u obitelj i u partnerske veze, tada padaju sve maske. Nije to uvijek do same bolesti, ali je ona kao ogledalo, koje otkriva neke krhotine u međuljudskim odnosima. Kada udovoljavaš i zadovoljavaš, svima si dobar. I mnogi se toga nisu spremni odreći“, kaže psihijatrica Vukoja.

 

Psihologinja Ivona Poljak: Često se od oboljelih očekuje iskazivanje psihološke otpornosti (‘jakosti’) i prilikom razgovora o bolesti potiče ih se na površni optimizam, kroz toliko spomenute rečenice: ‘Sve će biti dobro’, ‘Ne brini ništa’, ‘Nemoj se stresirati’

 

Uz spomenut gubitak partnera i empatije, psihologinja Ivona Poljak ističe još jednu reakciju okoline, koja nikako ne odgovara trenutku u kojem oboljeli dijele informacije o bolesti.

„Često se od oboljelih očekuje i iskazivanje psihološke otpornosti (‘jakosti’) i prilikom razgovora o bolesti potiče ih se na površni optimizam, kroz toliko spomenute rečenice: ‘Sve će biti dobro’, ‘Ne brini ništa’, ‘Nemoj se stresirati’. Moja poruka osobama koje razgovaraju s oboljelima je da budu otvoreni prema subjektivnom doživljaju oboljeloga i da svoju potporu radije iskažu svojom prisutnošću i slušanjem, nego navedenim frazama“, napominje psihologinja Poljak.

S obzirom na navedeno, čudi li nas da dio ljudi odlučuje šutjeti o svojoj bolesti, a među njima su i brojne slavne osobe. Američki ministar obrane Lloyd Austin samo je jedan od primjera, koji je odjeknuo u Americi ove godine, a koji je trebao objasniti čak i američkom Kongresu zašto nije otkrio svoju dijagnozu raka i naknadnu hospitalizaciju. Austin je svoju dijagnozu smatrao vrlo osobnom i nije smatrao da je treba podijeliti čak ni s američkim predsjednikom, a kamoli cijelom državom. Uzmemo li u obzir da su sve javne osobe pod posebnim povećalom i preko interneta na meti svake osobe na svijetu, ne čudi da o borbi s rakom javno nisu progovorili ni brojni drugi, od glumca Alana Rickmana, glazbenika Davida Bowiea, do poznatog stand-up komičara Norma Macdonalda. Pjevačica Lisa Lisa tek je ove godine priznala da je s 21 godinom starosti skrivala da boluje od raka dojke jer je tada bila na turneji, pa to saznanje nije podijelila čak ni s vlastitom majkom.

Unatoč svim strahovima i dilemama, stručnjaci kažu kako je za svakog oboljelog, bio poznat ili ne, važna podrška okoline i da bi zato trebali razmisliti kome se povjeriti, s kime podijeliti svoje osjećaje i sve ono s čime se nose po saznanju o bolesti i tijekom liječenja.

„Ako oboljela osoba nema podršku okoline, njezina se bolest množi. Obolijeva duša. A duša je tiha, nevidljiva snaga koja dokazano utječe na tijek bolesti i njezin ishod.  Ako potonemo iznutra, teško da ćemo isplivati van. Presudna je i adekvatna psihološka pomoć i dobar odnos s terapeutom i onkologom jer se tada oslanjamo na njih kao malo dijete i ponovno učimo stati na noge i hodati kroz breme života. Važna je i grupna psihoterapija, ako oboljeli ima takvu mogućnost. U terapijskoj grupi se ljudi jako povežu, daju podršku jedni drugima, rađaju se i neka nova prijateljstva. To je ono najljepše u svemu i tako preživimo i najteže trenutke“, zaključuje psihijatrica Maja Vukoja i dodaje da će neki ljudi uvijek otići od nas, kada nam se događaju životne oluje. No, prema njenim riječima, treba ih isplakati i odžalovati, ali i otvoriti svoje srce za neke nove ljude. Novi ljudi podrazumijevaju i nove sadržaje i nova iskustva, kaže Vukoja, a to znači i novo upoznavanje sebe samih.

* Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.