Moja priča započela je krajem lipnja 2025. godine kada sam na dojci primijetila promjene. Nisam puno razmišljala, odmah sam se javila svom liječniku obiteljske medicine. Budući da se na ultrazvuk dojki čeka jako dugo, čak godinu i pol, odlučila sam pregled obaviti privatno. Liječnik mi je odmah rekao da postoji sumnja na karcinom dojke.

Ne mogu opisati osjećaj kada čujete takve riječi.

Vratila sam se svom obiteljskom liječniku, i od tog trenutka sve je krenulo jako brzo. Upućena sam na onkološki konzilij i započele su pretrage: punkcija, biopsija, mamografija, magnetska rezonancija dojki i sve ostalo što je bilo potrebno kako bi se postavila konačna dijagnoza.

Dijagnosticiran mi je hormonski ovisan karcinom desne dojke, HER2 pozitivan.

Početkom kolovoza 2025. započela sam s kemoterapijama i otvorila bolovanje. Primila sam četiri ciklusa ‘crvene’ i dvanaest ciklusa ‘bijele’ kemoterapije. Kosa mi je otpala već nakon druge kemoterapije. Iskreno, kosa je možda i najmanji problem kada se suočite s dijagnozom koja vam promijeni cijeli život. Ali, kada je izgubite, svaki vas pogled u ogledalo na neki način podsjeti na ono kroz što prolazite.

Svaka tri tjedna primala sam i ciljanu terapiju. Posljednju dozu primila sam 29. rujna 2025. godine. Bila sam presretna što je i taj dio liječenja iza mene.

Sada mi je ostala još samo terapija za suzbijanje funkcije jajnika koju ću primati svaka tri mjeseca, idućih pet godina.

Ovim putem posebno želim zahvaliti svom liječniku, Krunoslavu Jelakoviću, i medicinskoj sestri Zvonki. Bili su mi velika podrška od samog početka. Uvijek su bili dostupni, spremni pomoći i, možda najvažnije, učinili su da se u cijeloj toj situaciji ne osjećam sama.

Moje zahvale idu i mom onkologu Željku Vojnoviću u Općoj bolnici Varaždin, svim medicinskim sestrama i tehničarima koji zaslužuju medalju, kao i kirurginji Danijeli Gadže.

Veliku podršku imala sam i na poslu. U vrijeme kada mi je postavljena dijagnoza, taman sam dobila novi posao i zbog njega sam bila jako sretna. Nisam ni slutila koliko će se moj život odjednom promijeniti. No, kolegice koje su me tek upoznale, bile su uz mene cijelo vrijeme. Njihova podrška puno mi je značila. Čovjek tek u teškim trenucima shvati koliko vrijede ljudi koji vam pruže ruku, pitaju kako ste i jednostavno budu tu.

Nakon kemoterapije uslijedila je mastektomija početkom veljače 2026. godine, s rekonstrukcijom i ugradnjom implantata.

Ne mogu reći da me nije strah. Ali danas puno više cijenim zdravlje. Cijenim običan dan. Cijenim ljude. Cijenim jutro bez boli, kavu u miru, smijeh svoje djece i sve ono što sam prije možda uzimala zdravo za gotovo.

 

Željka je članica udruge Mammae Klub Varaždin u kojoj je stekla nova prijateljstva i dobila potrebnu podršku 

 

Mislila sam da je sad sve konačno gotovo. Ali nije bilo tako.

Implantat se pomaknuo pa sam početkom travnja 2026. godine morala ponovno na operaciju. To mi je možda bilo jedno od najstresnijih razdoblja liječenja. Nakon svega što sam prošla, ponovno operacija i ponovno čekanje da sve bude u redu.

A onda su se pojavili problemi s desnom rukom, ograničena pokretljivost, bol i nemogućnost da neke sasvim obične stvari napravim kao prije.

Budući da problem nije bio povezan s mojom onkološkom bolešću, a na pregled ortopeda preko zdravstvenog sustava čeka se najmanje šest mjeseci, ponovno sam pregled morala obaviti privatno. Dijagnosticiran mi je sindrom rotatorne manšete, kalcificirajući tendinitis ramena te upala tetive bicepsa.

Nakon toga otišla sam u Varaždinske Toplice. Fizijatar Tomislav Sliepčević odmah me je uputio na individualnu fizikalnu terapiju. Odrađene terapije donijele su pomak nabolje i danas mogu reći da se osjećam bolje, iako još uvijek nije sve kako bih željela. Ali i tu sam naučila biti strpljiva. I čekati.

No, kada sve zbrojim i oduzmem, najvažnije je da je karcinom iza mene. Došla sam na vrijeme.

Na posljednjoj kontroli i magnetskoj rezonanciji dojki nalaz je bio uredan i trenutačno nema znakova bolesti. Moje liječenje je završeno.

Imam dvoje djece. Ona su mi bila i ostala najveći razlog da ustanem svaki dan i idem dalje. Moj suprug je isto bio razlog zašto se borim i još uvijek najveća podrška kakvu nisam imala nikad u životu. Bio je uz mene u svakom trenutku, osobito kada je bilo najteže. Njegova prisutnost, pomoć i razumijevanje značili su mi više nego što mogu opisati.

Općenito cijela moja obitelj je za poželjeti, svi su tu za mene.

Nikada nisam željela da djeca osjete koliko se toga zapravo događa. Znala su za moju bolest i razgovarali smo o tome, ali uvijek sam se trudila biti nasmijana. Htjela sam da nastave živjeti svoj život, ići u školu, smijati se, družiti se i imati svoje brige. Nisam željela da moja bolest postane njihov život.

Najviše mi je bilo teško nakon operacija. Tada sam prvi put osjetila onu pravu nemoć. Kada ste navikli sve sami, a odjednom ne možete ustati iz kreveta, obući se ili napraviti neke sasvim obične stvari, nije lako.

Ali i to prođe.

Danas, kada pogledam put koji je iza mene, mogu reći da me bolest promijenila.

Ne mogu reći da me nije strah. Ali danas puno više cijenim zdravlje. Cijenim običan dan. Cijenim ljude. Cijenim jutro bez boli, kavu u miru, smijeh svoje djece i sve ono što sam prije možda uzimala zdravo za gotovo.

Trudim se ne razmišljati o tome što je bilo. Želim gledati naprijed.

Moje novo normalno tek počinje.