Gubitak kose, mučnine, povraćanje, proljev… samo su neki od fizičkih simptoma i reakcija oboljelih od karcinoma tijekom primanja terapije. Psihičke posljedice su manje vidljive, ali ne i manje prisutne, a studije pokazuju da su se oboljeli, tijekom liječenja, znali susresti i s depresijom, anksioznošću i, naravno, raznim strahovima.

„S početkom procesa liječenja, pacijentice su obično fokusirane na sam proces liječenja i sve što ono nosi, s uobičajenim pitanjima: hoću li izgubiti kosu; hoću li imati jake mučnine i povraćanje; kako će moje stanje podnijeti moja djeca, partner i obitelj; što ću s poslom, hoću li ja to moći izdržati… Mnogi, paralelno, tek prorađuju samu spoznaju da imaju malignu bolest, još uvijek su u stanju šoka i, zapravo, liječenje počinju nepotpuno svjesni svega“, kaže Maja Vukoja, psihijatrica u KBC-u Zagreb. Od najčešćih osjećaja Vukoja izdvaja da oni variraju od „faze euforije“ kod pojedinaca koji to shvaćaju kao „idemo to riješiti“, do anksioznosti, s kojom se drugi bore.

S druge strane, postoje i oni koji brinu da sam proces liječenja prođe što bezbolnije, ali i koji se svakodnevno educiraju o najnovijim spoznajama u procesu liječenja malignih bolesti, kako bi terapije što manje utjecale na zdravlje pacijenata. Zato su onkolozi u datom trenutku najvažnije osobe u životu oboljelih od karcinoma.

„Uspješnom onkološkom liječenju doprinosi znanje onkologa, koji definira način i vrstu onkološke terapije, ali i posvećenost bolesniku, kako bismo ga, kroz otvoren i empatičan razgovor, upoznali s razlogom liječenja i mogućim neželjenim reakcijama. Danas se, više nego ikad, razmišlja o zaštitnom liječenju nakon operacije i ranog stadija bolesti, a kojem je zadatak smanjiti ili ukloniti mogući povrat bolesti“, objašnjava izv. prof. prim. dr. sc. Branka Petrić Miše, onkologinja na Klinici za onkologiju i radioterapiju KBC-a Split. To bi značilo da pacijent treba primiti onkološku terapiju nakon operacije i biti spreman podnijeti i nuspojave.

„Liječenje je uvijek personalizirano i individualizirano pa se vrsta zaštitnog liječenja definira osobitostima tumora, životnom dobi i pratećim komorbiditetom bolesnika. Nema šablone jer ne postoje dva identična tumora istog sijela, ni dvije iste bolesne osobe. No, uvijek naglašavam da bolesnik nije sam tijekom liječenja. Ima svoj tim, onkologa i medicinsku sestru, kao i svog liječnika obiteljske medicine. Svi mi skrbimo o njemu tijekom liječenja i nastavljamo to raditi i nakon završetka liječenja“, ističe onkologinja Petrić Miše.

 

„Liječenje je uvijek personalizirano i individualizirano pa se vrsta zaštitnog liječenja definira osobitostima tumora, životnom dobi i pratećim komorbiditetom bolesnika. Nema šablone jer ne postoje dva identična tumora istog sijela, ni dvije iste bolesne osobe.

 

Dobra vijest za oboljele je da, osim stalnih edukacija i novih saznanja u liječenju, i tehnologija napreduje, čime rastu i mogućnosti zaštite samih pacijenata pri liječenju. Kako kaže Petrić Miše, zaštitno liječenje može uključiti radioterapiju, kemoterapiju, antihormonsku terapiju, imunoterapiju, ciljanu terapiju, ili njihove kombinacije. Radioterapiju odnosno zračenje navodi kao primjer liječenja za koje se novim tehnikama i suvremenom aparaturom nastoji isporučiti terapijska doza u samo ležište tumora, a okolno zdravo tkivo maksimalno poštedjeti od ozljeda. Ipak, i kod takve terapije su moguće nuspojave u regiji koja se zrači, zbog čega bolesnike treba upoznati s vrstom nuspojava, s vremenom kad ih mogu očekivati, dati im upute za higijenu regije koja se zrači, savjete o prehrani te ih redovito kontrolirati tijekom liječenja. Kemoterapija se pak i dalje primjenjuje za liječenje zloćudnih tumora i usmjerena je na uništavanje brzo proliferirajućih stanica, prvenstveno tumorskih.

„Na žalost, kemoterapija može ozlijediti zdravo tkivo.  Bolesnici gube kosu, a mogu razviti i kožne promjene ili probavne tegobe, poput mučnine i proljeva. Ozbiljne nuspojave nekad mogu dovesti i do ozbiljnih infekcija. Zbog toga je važno informirati bolesnika i njegovu obitelj o vrsti kemoterapije i njenim nuspojavama, izvijestiti ih o mogućim interakcijama s drugim lijekovima ili hranom, kao i savjetovati im suplemente. Danas se prije kemoterapije primjenjuju izrazito učinkoviti lijekovi, kojima se sprečava mučnina, povraćanje, proljev, alergijske reakcije i slično“, tumači onkologinja Petrić Miše i dodaje da određeni lijekovi smanjuju mogućnost jakog pada leukocita i osiguravaju sljedivost terapije u kraćim intervalima. Pacijentima se daju upute i kako da kod kuće reagiraju, u slučaju nuspojava, lošeg apetita, gubitka tjelesne težine…

To su samo neki od primjera. Uz nova saznanja, mijenja se i pristup liječenju, koji bi bio manje težak, a više učinkovit za pacijenta, ali im se, pritom, naglašava da obavezno vode računa o nuspojavama i da ih na vrijeme prijave svojim liječnicima, ne bi li oni pravovremeno prilagodili potrebnu terapiju i zaštitili pacijenta.

No, i onkologinja Petrić Miše ističe da je bolesnu osobu važno hrabriti tijekom liječenja, što dijelom čine sami onkolozi, a dijelom ih upućuju na psihologe i psihijatre. Takav timski rad pomaže pacijentu da svoju bolest i liječenje lakše prebrodi i fizički i psihički.

„Oboljeloj osobi je potrebno pomno objasniti postupak liječenja, staviti naglasak na vlastiti doživljaj, strahove i strepnje. Napomenuti im kako je njihov strah razumljiv, ali ih pokušati i ohrabriti i dati im nadu i snagu za borbu. Vjera u ozdravljenje je jako važna i moramo je hraniti. Nerijetko je potrebno savjetovati i članove obitelji i pomoći im da se nose s cijelom situacijom, uz naglasak da u tim trenucima, više nego ikad, trebaju biti podrška i biti prisutni. Prisutnost je neprocjenjiva“, prenosi svoje iskustvo u radu s oboljelima psihijatrica Vukoja, koja kaže da farmakoterapiju biraju ovisno o vrsti i intenzitetu psihičkih posljedica.

 

“Oboljeloj osobi je potrebno pomno objasniti postupak liječenja, staviti naglasak na vlastiti doživljaj, strahove i strepnje. Napomenuti im kako je njihov strah razumljiv, ali ih pokušati i ohrabriti i dati im nadu i snagu za borbu. Vjera u ozdravljenje je jako važna i moramo je hraniti.”

 

„Obično su to lijekovi za smanjenje anksioznosti i za nesanicu. Oboljelima trebaju mir i kvalitetan san. Ako uočimo početak simptoma depresije, tada uvodimo i lijekove na bazi serotonina i dopamina“, dodaje Vukoja.

Onkološka iskustva kazuju da je oboljelima najgore prije samog početka liječenja, zbog neizvjesnosti prije prvog ciklusa terapije.

„Već kod sljedeće terapije pacijent ima iskustvo o načinu primjene i trajanju terapije, o tegobama tijekom ili nakon terapije, pa liječenje nastavlja mirnije i sigurnije. Važno je poticati ih na razgovor i odgovarati na njihova pitanja, kako bi što mirniji izašli iz ordinacije“, govori Petrić Miše, napominjući da neka zaštitna liječenja traju određeno vrijeme, nekoliko mjeseci ili čak i godinu ili dvije (ovisno o vrsti terapije), pa preporučuje da se period liječenja prihvati kao intenzivno i zahtjevno razdoblje, koje će proći i nakon kojeg slijedi povratak u redovne aktivnosti i život.

A dok se to ne dogodi, psihijatrica Vukoja ima vrlo jednostavne i životne savjete za oboljele, kao i riječi, za koje kaže, da su one koje želimo čuti kad nam je teško:

„Plači kad ti se plače;

Ne srami se reći kad se ne osjećaš dobro, ne srami se potražiti pomoć;

Snažnija/i si nego što misliš;

Vjerujem u tebe i tvoju snagu;

Živi život i dok liječenje traje;

Nauči se opustiti;

Karcinom nije kraj;

Ponosim se tobom;

Volim te.“

* Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.