Htjela je biti pedijatrica, nije uopće razmišljala o onkologiji. Međutim, profesionalni put ju je odveo u drugom smjeru i kaže da nikad nije zažalila zbog toga. Tijekom godina doživjela je puno lijepih priča, koje su joj dale poticaj i volju za radom upravo na onkologiji. Njezini pacijenti ističu njezinu profesionalnost i posvećenost poslu, ali svakako i ljudskost i toplinu, koja im je pomogla u procesu liječenja. Riječ je o izv. prof. prim. dr. sc. Branki Petrić Miše, onkologinji na Klinici za onkologiju i radioterapiju KBC-a Split.

„Doista je savršen osjećaj kad pacijenta provedete kroz onkološko liječenje sa što manje traume, kad bolest odgovara na liječenje i više se ne vraća odnosno kad na dijagnozu i liječenje raka gledamo kao na jednu prolaznu životnu fazu“, kaže onkologinja Petrić Miše i prisjeća se pacijenata, koji su i u njoj samoj ostavili dubok trag. Među njima su i oni hrabri, koji su učinili iskorake i nakon bolesti doživjeli majčinstvo, neki su postali bake i djedovi, neki su izgradili impresivne karijere.

„Sve su to izvori njihove, ali i moje sreće i zadovoljstva i stalnog vjetra u leđa. Nemoguće je da ostanem suzdržana, kad mi pacijentica, nakon dugogodišnjeg onkološkog liječenja, nenajavljeno pokuca na vrata ambulante i kaže da će postati mama i napravi zajedničku fotografiju s prvom ultrazvučnom sličicom svojih blizanaca. Ili, kada u prilogu o hrabrim ženama koje su ostvarile majčinstvo, vidim mladu ženu s dvoje djece, koju sam davno upoznala i liječila od raka dojke. Nekima je zloćudna bolest promijenila posao, nekima mjesto stanovanja i bračni status. Većini je dala snagu za puniji i mirniji život. Ljudi to dijele sa mnom i jako sam im zahvalna na tome“, prepričava Petrić Miše.

Pronašli smo pacijenticu koja je osvanula na vratima ordinacije s ultrazvučnim snimkom blizanaca, nazvali vlasnicu fotografije Marinu Zečić, potpredsjednicu udruge Caspera iz Splita i upitali je što ona ima za reći o svojoj onkologinji tijekom liječenja od raka. Ispalila je, kao iz topa:

„Bila mi je ka’ mater!“.  I odmah dodala da ne misli ona na majku, čije se dijete čvrsto drži za majčinu suknju, već na pojam matere u Dalmaciji, koji podrazumijeva majku kao instituciju samu za sebe.

„Često pričam upravo o mojoj onkologinji, koja me kupila već pri prvom našem susretu. Sjedila sam sa suprugom u čekaonici na onkologiji, sva uplakana, i čekala da upoznam liječnicu, koja će me voditi kroz liječenje. Za mene je to značilo da čekam osobu kojoj prepuštam u ruke – svoj život. Izašla je iz ordinacije i pitala: ‘Di mi je Marina?’.

Foto: Marina Zečić/obiteljski album  

Ušle smo unutra, ona me je pozdravila i smireno i toplo, prošla je sa mnom sve stavke moga nalaza i objasnila mi, kako je rekla, ime i prezime mog karcinoma. U tom bunilu mi je puno značilo da sam se osjećala kao osoba, a ne kao broj, i to kao mlada osoba, koja se susreće s dijagnozom zvanom rak. Gotovo 10 godina traju ta naša ‘druženja’, a da mi je kao mater, najbolje ilustrira činjenica da me znala i koriti, kad bih se puno udebljala tijekom terapije, a znala mi je često reći i – dite moje“, priča Marina Zečić o odnosu s, kako kaže, iznimnom liječnicom onkologinjom, ali prije svega divnom osobom i čovjekom. I premda je znala pomalo strepiti pred ordinacijom hoće li njezina liječnica primijetiti još koji kilogram viška, napominje kako je doktorica uvijek bila prisutna za svoju pacijenticu i  otvorena za sva njena pitanja.

„Smatram da je povjerenje između liječnika i pacijenta zaista važno za pacijenta, a ona je moje dobila. I to toliko da sam je slijepo slušala i kad je bilo teško, kad su me boljeli zglobovi i kad se skupilo puno neprospavanih noći zbog terapija. Ona me molila da izdržim jer je ta terapija najbolja za mene. Kad je došlo vrijeme, skinula sam se s terapije i mirna se prepustila umjetnoj oplodnji. Sjećam se kako su se i doktorica Branka i njena sestra Kike smijale i radovale sa mnom u ordinaciji, kad sam im došla sa slikom ultrazvuka. Desetak dana prije poroda, moja me liječnica zagrlila i obazrivo pitala smije li mi staviti ruke na trbuh, dala mi je svoj blagoslov i rekla da idem roditi mirna, da zaboravim nekoliko mjeseci na dijagnozu i uživam sa svojim bebama. I onda mi se ljudi čude zašto sam te bebe nakon nekoliko mjeseci dovela na onkologiju, da ih upoznam sa svojom liječnicom. Nisam ja svoju djecu vodila ‘tamo’, već u kuću koja je spasila život njihovoj mami“, zaključuje Marina.

Liječnica Petrić Miše kaže kako, na žalost, nisu sve priče ni lake ni lijepe. One teške se dogode kada pacijent ne podnosi liječenje ili razvije trajne i nezgodne posljedice, kada bolest napreduje ili se vrati, ili kada se, uz postojeću, dijagnosticira i nova zloćudna bolest, kao i kada pacijent tijekom liječenja nema podršku obitelji.

„Dogode mi se dani kada mi se posloži više pacijenata s progresijom bolesti  i kada treba naći vrijeme za razgovor i odabrati riječi ohrabrenja. Ili kada članove obitelji terminalnih bolesnika morate osvijestiti da onkološko liječenje prestaje i da se nastavlja skrb sa simptomatsko-suportivnom terapijom. To su emotivno iscrpljujuće situacije koje ne možete jednostavno ostaviti u ambulanti i mirni otići kući. Onkološka bolest je kronična bolest i tijekom liječenja upoznate i pacijenta i njegovu obitelj, postanete neka inačica obiteljskog liječnika. Zbog toga teške situacije postaju još teže i frustrirajuće i jednostavno vas troše kroz emotivni premor i tugu“, iskreno govori Branka Petrić Miše. U takvim danima podršku nalazi kod kolega na klinici jer i oni prolaze kroz slične situacije i razgovorom pomažu jedni drugima. Splitska onkologinja ističe kako su im emotivna međusobna podrška i stručni savjeti neobično dragocjeni.

„Pomaže mi razgovor s mojom medicinskom sestrom jer smo nas dvije tim i nabolje poznamo naše bolesnike. Odnedavno imamo i podršku psihologinje, a i odličnu komunikaciju s kolegama koji rade u palijativnoj skrbi. Koristim i pomoć kolega drugih specijalnosti, kroz multidisciplinarnost“, navodi.

Ipak, kao i svakome, i liječnicima je potreban i onaj osobni odmak i podrška najbližih, osobito kad postane jako iscrpljujuće i teško.

 

Branka Petrić Miše: “Nemoguće je da ostanem suzdržana, kad mi pacijentica, nakon dugogodišnjeg onkološkog liječenja, nenajavljeno pokuca na vrata ambulante i kaže da će postati mama i napravi zajedničku fotografiju s prvom ultrazvučnom sličicom svojih blizanaca. Ili, kada u prilogu o hrabrim ženama koje su ostvarile majčinstvo, vidim mladu ženu s dvoje djece, koju sam davno upoznala i liječila od raka dojke.”

 

„Najsnažniju podršku mi daju moja obitelj i prijatelji. Uvijek imam prostor i vrijeme za razgovor sa suprugom, kao i razumijevanje djece, koja vjeruju u mene. Važno je odmarati se, aktivno ili pasivno. Posebno me vesele putovanja i druženja s prijateljima, a pomažu mi i da napravim odmak od posla i da se mirna vratim radnim obavezama“, priča Petrić Miše i dodaje kako je klinički rad na onkologiji, sa svakodnevnim lijepim i manje lijepim životnim pričama, mijenjao i nju kao osobu i kao liječnicu. Jednako tako, formirao je njen stav prema životu i utjecao na slaganje prioriteta i načine kako da ostvari vlastite ciljeve i snove.

Profesionalno je jako zadovoljna sa svojim izborom jer je, kako kaže, upoznala jako zanimljivu granu medicine, u kojoj se ispreplela molekularna biologija, imunologija, patologija, farmakologija, fizika, psihologija… Dodaje kako je onkologija vrlo prospektivna i zbog toga jako zahtjevna, a istodobno i jako moćna jer brzom primjenom noviteta u liječenju osigurava kvalitetan život i produžuje preživljenje pacijentima.

„Ključna prednost u mom kliničkom radu jest činjenica da svoje znanje, kroz lokalne i sistemske metode liječenja, mogu pravovremeno primijeniti u liječenju pacijenata“, ističe.

Međutim, kao i kod ostalih liječnika, ni onkolozi nisu pošteđeni gomilanja administracije u svakodnevnom radu, što im zadaje glavobolje, ali i smanjuje entuzijazam u posvećenosti medicini. Onkologinja Petrić Miše napominje da su jako opterećeni i brojem onkoloških bolesnika u danu, što im oduzima potrebno vrijeme za kvalitetan rad sa svakim pacijentom. A, kad se sve to nagomila, ono što joj posebno nedostaje je više vremena za kvalitetnu edukaciju i akademski rad, kojeg voli i kojeg smatra na temelju osobnog i općeg napredovanja.

Njezina upućenost u najnovija medicinska postignuća ogleda se i u skrbi za pacijente, ako im neka terapija nije dostupna ona traži način kako uključiti pacijente i u kliničke studije, ili pronaći financiranje iz posebnih fondova za određena genska testiranja i primjenu ciljanih terapija.

Teže se, ponekad, nositi s onom drugom praksom, a to je konzultiranje interneta ili umjetne inteligencije za tumačenje nalaza i primjerenu terapiju. Osobno joj ne smetaju druga mišljenja, ako imaju smisla i temelje se na dokazima. One ‘neozbiljne’, kaže, nije dovoljno samo odbaciti, već ih treba dobro objasniti pacijentima, s obzirom na to da najveću potencijalnu štetu mogu imati upravo oni, zbog težeg odlučivanja kome vjerovati i kako se liječiti. A posljedice takve nesigurnosti znaju biti i odgoda ili odustajanje od liječenja, zbog čega se ponekad gubi dragocjeno vrijeme.

„Dileme o onkološkoj terapiji postaju minimalne, kada pacijentu objasnite da se sve ‘kroji’ prema njegovom tumoru, njegovoj dobi i popratnim bolestima te jasno navedete dobit takve terapije. Najteže situacije i za pacijente i za mene osobno nastaju kad se bolest vrati ili napreduje jer je pacijent odbio onkološko liječenje. Izgubili smo vrijeme i imamo prognostički lošiju situaciju. Zato, nikad ne odustajem na prvu, dam bolesniku vremena da popriča sa sobom i sa svojom obitelji, a na sljedećem pregledu posložim liječenje ili kliničko praćenje“, objašnjava Petrić Miše i napominje kako bi i onkolozima itekako dobro došle edukacije o komunikacijskim vještinama, a kojih nema. Time bi, smatra, zaštitila sebe od dugih i nepotrebnih objašnjavanja i olakšala pacijentu prihvaćanje bolesti i pristanak na liječenje.

Dok se takvo što sustavno ne riješi za cijelu liječničku struku, ostaju osobne vještine svakog liječnika i osobna empatija kojom pridobivaju pacijente, a što je izuzetno važno kod onkoloških bolesnika.

„Iako uspješno liječenje predstavlja ‘dvosmjernu ulicu’ i nastaje interakcijom niza faktora, postoje temelji koji se razvijaju u kliničkom radu. Ono što ovisi isključivo o meni jest znanje, empatija i dobra komunikacija. Sigurna sam da tako smanjujem broj nestrpljivih, nepovjerljivih i nezadovoljnih pacijenata. Konačno, svatko je od nas u nekom trenutku života bio ozbiljno bolestan i zna da je sve lakše kad se te kockice poslože“, zaključuje onkologinja Petrić Miše.

* Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.