“O more moje slatko,

zar mi ljubav vraćaš tako

da u inat sve mi ljepše bivaš

sad kad još te imam kratko.”

 Maja Vukoja

 

Postoji nešto posebno u posljednjim danima ljeta.

Još uvijek je toplo, večeri i dalje imaju miris ljeta.

Ipak, negdje krajem kolovoza čovjek može osjetiti čudnu promjenu: kao da ljeto više nije sadašnjost, nego uspomena koja upravo nastaje.

Neki to osjete kao blagu melankoliju. Drugi kao nemir, prazninu ili nostalgiju.

I zanimljivo je da često ne tugujemo samo za ljetom.

Tugujemo za onim što je ljeto predstavljalo.

Za mnoge ljude ljeto nije samo jedno od godišnjih doba. Ono je psihološki simbol slobode.

Ljeti se mijenja ritam života: kasnije se ustaje i ide spavati, više smo vani, više putujemo, družimo se, plivamo, sjedimo na terasama, spontano donosimo odluke. Granice svakodnevice kao da se nakratko prošire.

Posebno je snažna simbolika ljeta kod ljudi koji tijekom ostatka godine žive vrlo strukturirano – posao, obaveze, rokovi, škola, rutina.

Zato kraj ljeta može biti doživljen kao povratak iz slobode u obavezu.

Još je zanimljivije da se ta povezanost često stvara vrlo rano. Za mnoge ljude djetinjstvo je bilo organizirano oko školskog kalendara: škola završava – počinje ljeto; ljeto završava – počinje škola.

Upravo se zato kraj ljeta može povezati s vrlo starim emocionalnim osjećajem: „slobodno vrijeme završava, ponovno počinju obaveze.”

Ne nedostaje nam uvijek ljeto već verzija nas koja smo ljeti bili.

Ovo je možda najdublji dio cijele priče.

Ljeti često postajemo drugačiji.

Spontaniji. Razigraniji. Manje opterećeni s vremenom. Više prisutni u trenutku.

I zato kada ljeto završava, ne opraštamo se samo od mora, sunca i dugih večeri.

Ponekad se opraštamo od jedne verzije sebe.

 

Za mnoge ljude ljeto nije samo godišnje doba. Ono je psihološki simbol slobode.

Foto: snimila Maja Vukoja

 

Od osobe koja je sjedila na rivi do ponoći. Od one koja je bez plana otišla na izlet. Od jutra bez alarma. Od osjećaja da „ima još vremena”.

Kraj ljeta zato može djelovati kao mali emocionalni gubitak, iako objektivno ništa dramatično nismo izgubili.

Jedan psihološki opis za takav doživljaj govori o svojevrsnoj situacijskoj tuzi ili žalovanju za prijelazom: nešto završava pa psiha registrira gubitak iako nema klasičnog događaja za kojim bismo trebali tugovati.

Također, ljeto nas često vraća u mladost.

Mnogi odrasli ljudi imaju snažne uspomene na ljetne praznike: duga bezbrižna jutra, more, prvo zaljubljivanje, prijateljstva, izlaske, kampiranja, obiteljska putovanja, dane koji su izgledali beskonačno.

Kada se danas ljeto približava kraju, sadašnje iskustvo može neprimjetno aktivirati stare uspomene.

I tada ne tugujemo samo zato što završava ovo ljeto.

Tugujemo i za svim prošlim ljetima.

To je osobito snažno kada čovjek postane svjestan protoka vremena.

Postoji i izraz za tugu zbog kraja ljeta, ‘End-of-summer blues’, koji upravo govori o prolaznoj tuzi ili tjeskobi povezanoj sa završetkom ljeta i promjenom rutine.

Ako se radi o prolaznoj melankoliji, nostalgiji i osjećaju da nam nedostaje ljetna sloboda, to može biti sasvim normalna emocionalna reakcija na prijelaz.

Problem nastaje kada se pojave dugotrajna depresivnost, gubitak interesa, izraziti problemi sa spavanjem, energijom i funkcioniranjem.

Tko je skloniji tuzi za ljetom?

Nisu svi ljudi jednako osjetljivi.

Posebno mogu biti osjetljivi ljudi koji:

  • snažno proživljavaju nostalgiju;
  • imaju izraženu emocionalnu povezanost s uspomenama;
  • vole slobodu, spontanost i putovanja;
  • teško podnose nagle promjene rutina;
  • doživljavaju posao i svakodnevne obaveze kao opterećenje;
  • imaju snažne uspomene iz djetinjstva povezane s ljetom;
  • intenzivno doživljavaju prolazak vremena;
  • skloni su idealizirati prošlost,
  • osjećaju da im svakodnevni život tijekom godine ostavlja premalo prostora za uživanje.
  • Možda je baš ljeto zapravo mala lekcija o prolaznosti.

Ali treba pokušati sagledati i drugu stranu te priče.

Ljeto se ne mora potpuno izgubiti kada završi. Ono ostaje u nama kao iskustvo, uspomena, miris…