Bolest je krajnja prilika da počnemo vježbati ljubav prema sebi
Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatar
Dugo si se bojala neizgovorenih riječi.
Svojih. Njegovih. Njihovih.
Pogleda okoline.
Za koga si ih čuvala?
Zašto si čekala?
Čega si se bojala?
Najveći je strah od iščekivanja, dok srce bolno udara, onda kad te nitko ne gleda.
Čak si i u tim trenucima na licu imala osmijeh, a tuga se sama od sebe sakrila.
Koliko nas beskonačno čuva košulju, onu, satkanu od svile, za posebne prilike?
Koliko nas čuva posebnu haljinu, poseban nakit, posebne cipele koje je šteta vući kroz ulice kako se nošenjem ne bi oštetile?
A samu sebe nije ti bilo šteta nositi?
Kroz budne noći, posao uz podočnjake, ispeglane gromade odjeće, oprano suđe, sjajne pločice…
Nije te bilo šteta kroz rađanje, dojenje, djecu koju si nosila dok ti se svaka kost lomila, dok ih nisi podigla… priznanje za to nisi sebi davala.
Kad si se prošli put zagrlila?
Djevojčicu u sebi, tužnu, uplašenu, umornu, usamljenu, zabrinutu.
Zašto si sve podrazumijevala?
Svaki dan, svaku svoju dobrotu, obavljenu zadaću, skuhanu večeru, podrazumijevala da će ti reći hvala, da će ti pljeskati, dok ćeš sjati našminkana, uz postojane kovrče, nalakirane nokte, uvijek nove najlonke ujutro navučene.
Zašto si podrazumijevala sebe?
Zašto si mislila da ćeš uvijek moći sve što si mogla kao djevojka, da ćeš uvijek biti snažna, oblikovanih mišića, otporna, nedodirljiva?
Zašto si mislila da ćeš uvijek moći ustajati nakon dva sata spavanja, nakon što si cijelu noć snove ganjala?
Zašto si mislila da si besmrtna?
A sada, kad si bolesna, sad si se, dušo, sebe sjetila.
Da postojiš, da se trošiš, da si prolazna…
I rekla si ‘od danas ću drugačije’ i sve si počela od jednog ponedjeljka.
Doručkovala si voće i pahuljice odjevena u sve najmilije što si jedva pronašla na dnu ormara.
I sve si rekla.
I sebi i njemu. I njima.
Sve si riječi izgovorila, riječi kojih si se toliko bojala.
I, zamisli, ostala si živa.
A oni su ostali šokirani.
Pitali su se što ti je sad, iz kojeg formalina vadiš te silne događaje, jesi li poludjela.
Sada shvaćaš da ne moraš…
Ne moraš ništa.
Tko će se pitati jednom kad te ne bude koja si pravila ispoštovala i kome si bila poslušna.
Trebala si postati ranjiva da shvatiš da si borbena, plakati pred drugima da se osjetiš svemoćna, trebala si se uplašiti smrti da bi živjela.
Maja Vukoja
Related posts
“Nisi sama – pitaj bez srama!” rubrika je razvijena početkom 2018. godine u sklopu projekta “Nisi sama – ideš s nama!”, a s ciljem pružanja online podrške osobama koje se liječe ili su se liječile od maligne bolesti i članovima njihovih obitelji.
Odmah upozoravamo da takva vrsta podrške nije i ne može biti zamjena za psihoterapiju.
Odgovorom na Vaše pitanje možemo Vam pomoći samo trenutačno, no ako se već duže vrijeme osjećate depresivno svakako bi bilo dobro da posjetite psihologa ili psihijatra i potražite pomoć.
Zašto smo odlučili uvesti baš ovakvu rubriku?
Najmanje jednom tjedno u inbox na Facebook stranici Nismo same stigne nam poruka žene koja nema podršku članova obitelji i prijatelja pa piše da je sama u bolesti. Često nam pišete i da ste tužne, anksiozne, da se sramite svog tijela, osjećate strah od povratka bolesti…
U sklopu našeg projekta ta i druga slična pitanja potpuno anonimno možete uputiti našoj stalnoj suradnici, psihijatrici Maji Vukoji.
U sklopu projekta psihijatrica Vukoja za Nismo same napisala je i 50-ak stručno/popularnih tekstova koje možete pročitati na našoj stranici.
Zahvaljujući potpori Ureda za zdravstvo Grada Zagreba, snimili smo i video poruke u kojima psihijatrica Vukoja odgovara na neka od vaših najčešćih pitanja. Svi video materijali dostupni su na našoj YouTube stranici.
Za Vaša smo pitanja uveli i poseban mail podrska@nismosame.com s kojega ćete dobiti odgovor na mail adresu koju ostavite u formularu.
Pitanja koja se ponavljaju, ili su od općeg interesa, bit će objavljena na našoj stranici s odgovorom psihijatrice u uopćenoj formi, bez Vaših osobnih podataka.
Samo hrabro naprijed, bez ikakvog srama postavite pitanje koje Vas muči!