Dugo si se bojala neizgovorenih riječi. 

Svojih. Njegovih. Njihovih.

Pogleda okoline.

Za koga si ih čuvala?

Zašto si čekala?

Čega si se bojala?

Najveći je strah od iščekivanja, dok srce bolno udara, onda kad te nitko ne gleda.

Čak si i u tim trenucima na licu imala osmijeh, a tuga se sama od sebe sakrila.

Koliko nas beskonačno čuva košulju, onu, satkanu od svile, za posebne prilike?

Koliko nas čuva posebnu haljinu, poseban nakit, posebne cipele koje je šteta vući kroz ulice kako se  nošenjem ne bi oštetile?

A samu sebe nije ti bilo šteta nositi?

Kroz budne noći, posao uz podočnjake, ispeglane gromade odjeće, oprano suđe, sjajne pločice…

Nije te bilo šteta kroz rađanje, dojenje, djecu koju si nosila dok ti se svaka kost lomila, dok ih nisi podigla… priznanje za to nisi sebi davala.

Kad si se prošli put zagrlila?

Djevojčicu u sebi, tužnu, uplašenu, umornu, usamljenu, zabrinutu.

Zašto si sve podrazumijevala?

Svaki dan, svaku svoju dobrotu, obavljenu zadaću, skuhanu večeru, podrazumijevala da će ti reći hvala, da će ti pljeskati, dok ćeš sjati našminkana, uz postojane kovrče, nalakirane nokte, uvijek nove najlonke ujutro navučene.

Zašto si podrazumijevala sebe?

Zašto si mislila da ćeš uvijek moći sve što si mogla kao djevojka, da ćeš uvijek biti snažna, oblikovanih mišića, otporna, nedodirljiva?

Zašto si mislila da ćeš uvijek moći ustajati nakon dva sata spavanja, nakon što si cijelu noć snove ganjala?

Zašto si mislila da si besmrtna?

A sada, kad si bolesna, sad si se, dušo, sebe sjetila.

Da postojiš, da se trošiš, da si prolazna…

I rekla si ‘od danas ću drugačije’ i sve si počela od jednog ponedjeljka.

Doručkovala si voće i pahuljice odjevena u sve najmilije što si jedva pronašla na dnu ormara.

I sve si rekla.

I sebi i njemu. I njima.

Sve si riječi izgovorila, riječi kojih si se toliko bojala.

I, zamisli, ostala si živa.

A oni su ostali šokirani.  

Pitali su se što ti je sad, iz kojeg formalina vadiš te silne događaje, jesi li poludjela.

Sada shvaćaš da ne moraš…

Ne moraš ništa.

Tko će se pitati jednom kad te ne bude koja si pravila ispoštovala i kome si bila poslušna.

Trebala si postati ranjiva da shvatiš da si borbena, plakati pred drugima da se osjetiš svemoćna, trebala si se uplašiti smrti da bi živjela.