Uvijek je dolazio s osmijehom.
Zapravo, nismo znali kako izgleda kad je ozbiljan.
Maligna bolest vraćala mu se od djetinjstva.
Prošao je niz trauma u svom mladom životu satkanom u nešto više od četiri desetljeća, ali nije se predavao.
Prvi put obolio je u dobi od dvije godine. Bitka za njegov život trajala je do osnovne škole.
Uspio je!
Nakon srednje škole počeo je rat.
Dao je svoje mladenačke snove za ideale.
Nije žalio, ali ideali, zbog kojih je otišao u rat, uzrokovali su velike psihičke posljedice.
Liječili smo ga i pokušavali njegovom životu dati smisao, pružiti mu nadu.
Kad bi došao u Dnevnu bolnicu zabavljao bi cijelu grupu.
Nasmijavao je druge članove grupe i tješio ih.
Njegova bol izvirala je tek iz pogleda izrazito svijetlo plavih očiju.
Upoznao je divnu plahu djevojku koju je oduševio svojim šarmom i pozitivnošću.
Dobili su dvije prekrasne djevojčice, blizanke.
Prije četiri godine supruga je došla na Odjel sva uplakana.
Ivan je bio ponovno bolestan.
Operacija, kemoterapija, zračenje, zatim opet Dnevna bolnica.
Uz isti osmijeh i optimizam.
„Pobijedit ću i ovu bitku!“, rekao nam je.
Nalazi su bili obećavajući.
Dolazio je na redovite kontrole.
Prošle godine, s istim osmijehom, rekao nam je da ga je bolest još jednom odlučila posjetiti.
Ali, pobijedit će on i ovaj put.
Što je to za njega nakon svega što je prošao?
Na svakoj psihijatrijskoj kontroli bio je sve mršaviji.
I dalje nije odustajao, ali oči su mu bile nekako tužnije, sjajne, plakao je iznutra, ali suze nisu izlazile da ih se vidi.
Bojao se što će njegova supruga i kćerke bez njega ako izgubi dugogodišnju borbu.
I želio je živjeti.
Ta želja isijavala je iz njega kao iz samog sunca.
Ta još uvijek je mlad.
Želi ispratiti djevojčice na prvi dan škole, voditi ih do oltara, čuvati unuke.
Želi uzgajati pse i baviti se slikanjem. To je želja koju nije ostvario od djetinjstva.
Privlače ga motivi planina, mora i pustinja.
Pustinje bude u njemu slobodu i beskonačnost.
Slobodu za kojom je uvijek žudio.
Mekoću pod stopalima, mekoću života, disanje bez pritiska.
Onda je odjednom nestao.
Više nije dolazio.
Nakon nekog vremena, spomenule smo ga na sastanku našeg radnog tima. Komentirale smo kako je vrlo neobično da tako dugo nije navratio do nas.
Samo da nam se javi kao što je znao.
U nama se stvorio strah da mu se bolest pogoršala.
* * *
Već sutradan saznali smo da Ivana više nema… Preminuo je baš toga dana.
Za razliku od njegovih, naše suze su potekle…
Ne pred cijelim svijetom, ne na ulici, samo između nas.
Ljudima je ponekad teško razumjeti tugu za pacijentom.
Tuga nije profesionalna.
Ona je osobna.
Kao i naš poziv.
A Ivana ćemo zauvijek pamtiti po njegovom osmijehu.
Ova priča je u čast i spomen Ivanu, njegovoj obitelji i svima koji su ga voljeli.
