Dirljiva ispovijest naše suradnice, psihijatrice Maje Vukoje, o susretu s pacijenticom koja je odlučila umrijeti.
U životu volimo misliti kako se loše stvari događaju drugima. Jurimo kroz dane i godine, u stresu, brzinski prelistavajući stranice, ne zadržavajući se dovoljno ni na najljepšim odlomcima, a kamoli na onima kojih se bojimo. Pa i malo dijete misli, u igri skrivača, da ga drugi ne vide ako ono ne vidi njih. Tako se i odrasli ponekad zavaravaju da su zdravi, da je s njima sve u redu, po principu: “Ako se pravim da bolest ne postoji, neće je ni biti.” Ili pak: “Kad god odem liječniku nešto mi nađu, pa je najbolje da nikuda ne idem.” Potom se prepuste sudbini, ne želeći se suočiti sa stvarnošću.
U našu psihoterapijsku grupu Ema (57) ušla je naizgled samouvjerena. Bila je visoka, vidno mršava, u tamno smeđem kostimu, sa savršenom frizurom i poslovnom torbom. Sobom je odzvanjao zvuk njezinih lakiranih cipela na visoku petu. O sebi je rekla vrlo malo. Znali smo da je udana, ali da je brak već godinama mrtav. Zatim, da ima dva divna sina, uspješnu karijeru, da je njezino djetinjstvo bilo ‘ rad, red i disciplina’, a tako i ostatak života. Rekla je da trenutno ima poteškoće s jednim kolegom na poslu te se iscrpila i došla ovamo na preporuku svoje psihijatrice kako bi proradila nedavne neugodne situacije i malo se odmakla od poslovnog okruženja.
Ali, iza Eme se skrivala strašna istina.
Ema je imala karcinom u trbušnoj šupljini i nije se htjela liječiti. Liječniku je otišla u pratnji sinova, a nakon što punih 10 godina nije bila niti na jednom specijalističkom pregledu. Razlog njezinog konačnog odlaska internisti na pregled bila je tumorska masa, već i prostim okom vidljiva. Kada je stigao konačan nalaz, Ema se zatvorila. Kao školjka, kao tvrđava, bila je još racionalnija nego inače i potpuno neprobojna.
Čekali smo da u grupi otvori pravi problem, no kako se to nije događalo, polako smo je navodili da progovori o svom zdravstvenom stanju. Izbjegavala je i samu riječ karcinom i o bolesti govorila kao o blagoj smetnji koju će ona riješiti uz zdravu prehranu i tjelovježbu.
Grupa se vidno uznemirila i s vremenom prema njoj postala čak i agresivna. Njezina ih je prividna ravnodušnost potpuno izbacivala iz takta. Govorili su joj da je neodgovorna, sebična, kako ne misli na samu sebe, ali ni na sinove te unuke koji će doći, a koji neće imati baku. No, Emu ništa nije moglo pokrenuti. Pokušali smo je nagovoriti da ode s nama do svoje onkologice. Povremeno bi čak i prihvatila, no kad bi došao trenutak pregleda, Ema se taj dan ne bi pojavila na Rebru. Govorila je da se ne boji smrti, već operacije, kemoterapije i svega ostaloga što bi morala prolaziti.
Mi smo znali čega se bojala. Bojala se biti slaba. Bojala se ispustiti tu svoju poslovnu torbu koju je grčevito držala u krilu. Bojala se otpustiti zabludu.
Jednom sam je upitala, samo da vidim kako razmišlja: “Kako bi vi sad reagirali da vas sestra i ja uzmemo pod ruku i doslovno odvučemo na onkologiju?” Pogledala me kao srna koja je ugledala lovca, šokirano, uplašeno i s prezirom.
“Legla bih na pod.” To mi je odgovorila. Hladno i precizno. Toga smo dana shvatili. Ema je odlučila umrijeti. Unatoč našem trudu, dva mjeseca razgovora, uvjeravanja kako ima nade i kako ne smije odustati bez borbe. Osjećali smo se poraženo kao liječnici, kao ljudi, živa bića sa srcem i osjećajima.
Na odlasku je uzela otpusno pismo i nasmiješila nam se rekavši kako će sve biti u redu, kako je ona već puno bolje zbog podrške koju je dobila i da nam na svemu od srca zahvaljuje. Njezin stisak ruke bio je snažan, gotovo bolan, i ugodan i neprijatan u isto vrijeme, kao mješavina šećera i soli u ustima. Ostala je samo silna želja da je nešto naknadno doprlo do nje i da je ipak izabrala život, još uvijek koračajući u štiklama po zagrebačkim ulicama. Nadam se samo da nije bilo kasno. Jer, znate kako kažu, vrijeme ne čeka one koji čekaju.
