Paradoksalno, ali čini se da karcinom i majčinstvo imaju puno toga zajedničkog. I maligna bolest i majčinstvo zauvijek mijenjaju naše živote; nakon toga više nismo iste osobe koje smo bile dok se u nama javlja motivacija za borbu i snaga o kojoj smo mogli samo sanjati. 

Žene danas žele sve: zadovoljavajući posao, divnog partnera, ispunjen društveni život…

Također, u odnosu na desetljeća iza nas žene se sve kasnije odlučuju na majčinstvo. 

U isto vrijeme u porastu je i učestalost karcinoma, osobito dojke, maternice i jajnika. Kasno majčinstvo tome nikako ne ide u prilog, a žene se, što je razumljivo, ne žele odreći svoje šanse da imaju djecu.

Za većinu ljudi obitelj je najvažnija stvar na svijetu i ako ne realiziraju taj dio svog života osjećaju se nesretno. Uvijek postoji taj neki djelić koji im nedostaje.

Liječnicima je primarno spasiti pacijenta, a kada se radi o reproduktivnim organima žena koje nisu rađale, maksimalno ih nastoje očuvati i održavati funkcionalnim.

No, kada maligna bolest i trudnoća jedno drugome stanu na put, odnosno kada žena u isto vrijeme ostane trudna i oboli od raka, i obitelj i liječnici u velikim su dilemama.

Mnoge buduće majke spremne su staviti na kocku vlastiti život, samo da na ovaj svijet donesu novi.

Teške su to odluke i situacije i za buduću majku i za sve oko nje. 

Donosimo svjedočanstvo mlade majke koja je u ranoj trudnoći otkrila da boluje od raka dojke: 

“Znala sam da se radi o karcinomu čim su supruga i mene odveli u ‘sobu za loše vijesti’. 

Bila je u pastelnim bojama, puna cvijeća, udobnih fotelja i maramica za brisanje suza.

‘A što s mojom bebom?’, pitala sam u suzama. 

Bila sam trudna pet tjedana. Kod kuće me čekao trogodišnji sin.

Kirurg je predlagao prekid trudnoće zbog visokog rizika od pobačaja ili malformacije ploda uslijed liječenja.

Nemoguće je opisati moje osjećaje u tom trenutku. U meni su se miješali strah, ljutnja, očaj, briga za sina…

Što ću reći sinu?

Hoću li ga vidjeti kako odrasta?

Ne želim umrijeti!

Tako sam mlada.

Suprug je također bio u potpunom šoku.

A ja… jedino o čemu sam razmišljala bilo je to da ne mogu prekinuti trudnoću.

Tri dana nakon dijagnoze raka dojke otišla sam u bolnicu na operaciju. Napravili su mi mastektomiju i resekciju limfnih čvorova.

U tom trenutku nije mi bio teško izgubiti dojku. Samo sam željela da rak nestane.

Nakon operacije nisam prestajala plakati iako sam znala da nemam puno vremena za samosažaljenje i da se vrlo brzo moram sabrati.

Dva tjedna kasnije suprug i ja otišli smo na razgovor s onkologom.

Predlagao je što skoriju kemoterapiju.

Ponovno su mi savjetovali prekid trudnoće. Ponovno sam odbila tu mogućnost.

Uslijedilo je dugo čekanje ulaska u drugo tromjesečje kako bih mogla krenuti sa sljedećom fazom liječenja.

U 18. tjednu trudnoće, nakon dva ciklusa kemoterapije, saznala sam da nosim još jednog dječaka. Rekli su mi da se beba uredno razvija.

Kemoterapija je bila teška.

Suprug bi me dočekivao sa svježim sokovima od voća i povrća. Pila sam ih teškom mukom, ali sam to činila za sebe i za svoje dijete.

Uslijedili su preostali ciklusi kemoterapije u kombinaciji s  učestalim ginekološkim pregledima.

Zadnji ciklus imala sam mjesec dana prije poroda.

Naš sin rođen je planiranim carskim rezom u 34. tjednu trudnoće.

Proveo je dva tjedna u intenzivnoj skrbi.

Njegov dolazak kući bio je neopisiv događaj za cijelu obitelj.

Nastavila sam liječenje zračenjem te desetogodišnju hormonsku terapiju.

Ispred mene je još dug put borbe, ali osjećam se blagoslovljeno uz svoja dva sina i predivnog supruga koji mi je velika podrška.

Naravno, još uvijek brinem i  bude me strah, osobito kad čujem da je netko izgubio bitku s karcinomom. 

Tada se naročito bojim za svoju budućnost.

Ali onda se podsjetim kako treba živjeti dan po dan, svaki udah, baš svaki tren.

Ipak se nadam da ću vidjeti svoje sinove kako odrastaju u muškarce.

Znam da nitko ne zna što nas čeka iza ugla, ali ono što znam jest to da želim doživjeti unuke i praunuke!

Rak je moj teret, ali nije smrtna presuda. I ne smije me spriječiti da uživam u životu. 

Ja sam sretna jer sam, uza sve probleme, na svijet donijela još jedan život.”

 

 

Na našoj stranici možete pročitati još priča žena kojima je maligna bolest bila dijagnosticirana u trudnoći:  Petre Divković,  Maje Golub i Borislave Cindrić. Sve su rodile zdravu djecu te su pobijedile rak i danas su dobro.