Po ne znam koji put pokušavam biti veća od boli, nadjačati je, prerasti, istući, ismijati, osramotiti, ubiti, sahraniti bez imena.

Ili, izaći iz nje, tiho, kukavički, nečujno, pobjeći i sakriti se iza prvog grma i promatrati je, da vidim njeno bešćutno lice, lice svog neprijatelja… Ima li smeđe oči kao ja? Je li dobila bore? Kakvi su joj zubi? Nasmiješi li se ikad, barem iz zlobe?

Nekad poželim da me vidi, da je presiječem pogledom, kažem joj sve što mi je na duši, da je pokvarena i zla.

Glupača!

Da je pitam nisam li joj već dosadila, kao što je ona meni, i jesam li i ja nju barem malo izludjela.

Ali, bojim se… bojim se da me ne zgrabi svojim pipcima nazad u sobu bez prozora, bez svjetla, bez nade…

Ne, otići ću neprimjetno, ponekad nisu najvažnije glasne pobjede, treba preživjeti i opstati.

Bez bijelog dima, bijele zastave, vriska i buke, bez vatrometa i pljeska.

Ali ne, ja sam još unutra, plačem, a mogla bih i ne plakati, ne volim drame… Ali jaučem kao narikača, jer želim da me moja bol čuje, da me čuje moja bol.

Možda se smiluje i ode nekim drugim putem, nađe drugu žrtvu, mada ne želim nikome ovu patnju…

Apsolutne sreće nema, a postoji li apsolutna dobrota, to je sasvim druga stvar.

Imam li je u ovom potrošenom tijelu?

Može li bol opstati bez ikoga ili mora parazitirati da bi našla svoju svrhu?

Ide li na godišnje odmore?

Na bolovanje?

Može li bol bolovati?

Može li umrijeti?

Noću me prati do toaleta, zabija me u štokove, provocira mi tabane, hvatam se za kvake i zidove, molim se da ne padnem, da ne posustanem ciljajući WC školjku kao da osvajam Kilimanjaro, uz duboko disanje.

Dovraga, to nije disanje, to je dahtanje.

Još jednu.

Još samo jednu tabletu, neću više, kunem se, ova je zadnja, ta će biti presudna i bol će popustiti.

Želucu kažem: „Oprosti.“

Zalit ću ga medom i toplom vodom natopljenom limunom, obećavam, još će mi biti i zahvalan.

Neću patiti pred zlobnicom, a i da je dobijem, tu jednu bitku, ne očekujem aplauz.

Ovdje nema pobjednika, nema heroja, nitko ti neće ni orden dati.

Ispričavam se i svim dragim pogledima oko sebe, promatram ih:

zabrinuti, ljuti, umorni, iznervirani, nemoćni, bez ideja.

Znam da ste drugačije zamišljali moj život.

Ali ljudi moraju paziti kad puštaju mašti na volju.

Niste me birali, nisam ni ja vas, duše spaja biologija, nekad i nesvjesna kemija.

A kemija je opasna stvar.

I kemija rađa bol.

Dvije boli.

Kad se molekule pobrkaju, pate i duša i tijelo.

Da, ja sam ta koja pomaže svima, žao mi je, ali sad ne mogu, znam da je zbunjujuće, malo mi je vruće, malo mi je zima, bila bih u mnoštvu, pa bih bila sama, bez ikoga, u šatoru od popluna.

Mogu sve pa ne mogu ništa.

Neću više plakati, obećavam, neću se žaliti, samo ću leći, zagrliti tamu, sklopiti mir s beštijom, zamoliti je da barem ponekad ode na kavu.

Na moj račun, produženu.

Može i dvije. Džin s ledom.

Martini s ogrlicom od maslina.

Možda je gladna?

Bifteka i kolača, jastoga i voća…

Dat ću joj i zabavu i slugu i ljubavnika…

Kad joj zazvoni zvono u glavi, jer me očito treba (trebam li ja nju?). Zamijenit ćemo mjesta, ja s tugom, ona besramno radosna (osjeća li nekad barem krivnju?).

Ali dok je nema… vidim srebrnu plažu, pijesak sa sitnim, mekim kristalima. Toplo more lagano pleše. More daje zagrljaj. Zato ga i volimo.

I vidim noć, nebo puno mliječnih staza, kao da ga je sama obala zapljusnula pijeskom.

Osjećam ugodu, i vjetrić se poigrava sa mnom, trčkara i podsjeća na smijeh dječaka.

Ima plavu kosu, blage kovrče, tamne modre oči i prve zubiće.

U njemu nema opasne namjere, niti zle slutnje.

Ulazim i plivam. Tako sam laka i pokretna. Graciozna i neovisna. Moje tijelo nema težine, duša je u mirnoći… budna, ali kao da spava…

Tad razmislim, morat ću… morat ću hodati dalje… i ja ću to moći.

Ja sam skitalica koju uvijek nađu, Feniks koji uvijek poleti, veća od mržnje i gorčine, veća od tebe.

I onda kad sam najslabija.