Bio je 1. travanj 2017. godine kada je Slavica Glavica napipala kvržicu na desnoj dojci. Kvržica je svakoga dana rasla, a pojavili su se i bolovi u desnoj ruci, u lopatici, ramenu te ispod pazuha.
Piše: Slavica Glavica
Otišla sam liječniku, a on me uputio na punkciju. No, ja sam i dalje mislila da punkciju ne moram obaviti odmah, već da mogu pričekati. Mislila sam da se meni ne može dogoditi bolest.
Nakon nekog vremena povjerila sam se starijoj kćeri. I dalje sam bila sigurna da se meni ne može dogoditi teška bolest. Javila sam se porukom i svom dragom nećaku. Pritom sam mu strogo zabranila da mojoj sestri, svojoj majci, otkrije što se događa.
Sa suprugom i kćerima otišla sam na more. Čitave noći nisam spavala, umjesto toga pretraživala sam internet i razmišljala što bi to moglo biti. Sve je upućivalo na karcinom dojke.
“Nikada se nisam gore osjećala nego nakon prve kemoterapije. Htjela sam od svega odustati. Po čitave bih dane ležala u krevetu, gledala kroz prozor i razmišljala što će mi se dogoditi.”
Slavica Glavica / Foto privatna arhiva
Na ljetovanju sam srela jako dobre prijateljice. Povjerila sam im se da sa mnom nešto nije u redu, a one su mi rekle da se ničega ne moram bojati jer da jako dobro izgledam.
– Nije ti ništa, rekle su.
I moj suprug jednostavno nije mogao ni slušati ni prihvatiti da možda imam rak.
Vratili smo se s mora. Ponovno se nisam osjećala dobro. Tužna i sigurna u to da nešto nije u redu otišla sam na punkciju, a ona je potvrdila moje sumnje.
Kad sam došla po nalaz liječnica me sva uplakana zagrlila i rekla mi: „Draga Slavice, molim Vas sjednite. Nažalost je istina, imate zloćudni karcinom s metastazama u limfnim čvorovima.“
Po nalaz je sa mnom išla starija kći. Od šoka smo se skroz pogubile i najmanje smo se pet puta vozile gore-dolje liftom.
Nisam više znala na koju stranu moram izaći iz zgrade. Odmah sam nazvala supruga i rekla mu da se moja pretpostavka da imam rak pokazala točnom. Naravno da sam odmah obavijestila i nećaka. Rekla sam mu da hitno pošalje moju sestru jer ne znam s kim da podijelim svoju tugu. Srušio mi se čitav svijet.
Operacija je brzo zakazana. Sve je prošlo u redu. Biopsija je pokazala da je moj tumor bio u 3. stadiju. Nadalje, da je iz skupine Luminal B, Her 2 negativni, u aksili 8 limfnih čvorova,7 metastaza u čvorovima, od jednog do tri centimetra.
Brzo sam se oporavila i nastavila s kemoterapijama. Nikada se nisam gore osjećala nego nakon prve kemoterapije. Htjela sam od svega odustati. Rekla sam svojima da ne želim ići dalje, no moja je obitelj rekla da moram ići dalje te da nema odustajanja.
Po čitave bih dane ležala u krevetu, gledala kroz prozor i razmišljala što će mi se dogoditi. Često me hvatala panika, nisam se znala nositi s problemima vezanim uz bolest i liječenje. Potražila sam pomoć na KBC-u Rebro, kod psihologije Ivone Poljak. Nastavila sam s kemoterapijama, no psihički sam skroz potonula. Mislila sam da više nikada neću biti ona osoba kakva sam bila.
Leukociti su mi padali pa sam se još gore osjećala. Mislila sam da mojim problemima nema kraja.
Da nisam imala takvu podršku obitelji, sigurno ne bih izdržala. Da ne govorim koliko su me sretnom činile poruke mojih dragih prijatelja.
Najviše sam se radovala pozivima mojih nećaka i nećakinja. Svaki put bih im rekla da sam dobro, ali čim bih završila razgovor osjećala bih se loše.
Približili su se Božić i Nova godina. Svi su se radovali, ja sam glumila radost, a u sebi mislila: „Čemu radost kad sam bolesna.“
Kemoterapije su me ubijale, no nisam imala izlaza, morala sam dalje.
Tjedan za tjednom, prošle su i terapije.
Posljednju sam primila 7. svibnja 2018. Toga dana nitko nije bio sretniji od mene.
Nakon terapija morala sam se javiti na preglede. Opet me je bilo strah. Nisam smjela ni otvarati nalaze, a kamo li ih čitati.
Pretrage su pokazale da je sve u redu.
Otišla sam ponovno na more. Ovoga puta vesela i sretna. Mislila sam da nikada više neću vidjeti mora. Ali, teško mi je to bilo ikome govoriti. Nisam baš tada imala puno prijatelja kojima bih se mogla povjeriti.
Svi moji najbolji prijatelji polako su me napustili. Jedan po jedan, otišli su iz mog života. To me je jako pogodilo, više od same bolesti.
Ne znam u čemu sam pogriješila. Ne mogu vjerovati što se ljudima događa u takvim situacijama. Danima sam plakala, nikako se nisam mogla smiriti. Sve sam ispričala dragoj psihologinji Ivoni. Ona mi je objasnila kako da se nosim s tim gubitkom. Slušajući nju, sve sam te ljude izbrisala iz života i zbog toga mi nije žao.
U kolovozu sam krenula na zračenje. Dan po dan i brzo je prošlo.
Zahvaljujući udruzi „Nismo same“, koja mi je od kuće do Rebra osigurala prijevoz taksijem, bilo mi je puno lakše.
Svaki bih dan u taksiju razgovarala s vozačem. Osjećala sam se baš sretnom.
Sada je sve to iza mene. Vratila sam se u normalu. Još ne mogu vjerovati, mislim da sanjam…
Ponovo se veselim izlascima, druženju s ljudima koji su me pratili i bili uz mene.
Svima koji se upravo bore s malignom bolešću poručujem: Ne smijete odustati, morate se boriti jer uvijek postoji neko tko vas voli.
Volim vas i ljubim sve. I glavu gore!
