Zovem se Ljiljana, supruga sam i majka četvero prekrasne djece.

Moja borba krenula je 13. siječnja ove godine kada sam napipala malu, skoro pa neprimjetnu kvržicu na lijevoj dojci. Prvo nisam ni htjela otići na ultrazvuk, mislila sam to je samo neki čvorić ili nešto tome slično. No, na nagovor mame i supruga ipak sam otišla na ultrazvuk. U međuvremenu sam napipala i malo veću kvrgu u lijevoj aksili, ali i dalje sam mislila da je to sve normalno. Liječnica me nakon pregleda uputila na punkciju lijeve aksile i dojke. Na tri je mjesta vadila uzorke i rekla mi je da osobno dođem po nalaz za tri dana, u srijedu.

Kad mi je liječnica rekla da dođem osobno po nalaz, polako sam i sama počela sumnjati da nešto nije u redu. No i dalje mi, ni u ludilo, u mislila nije bila riječ rak.

Došla je i ta srijeda, ta naizgled sasvim obična srijeda koja mi je donijela preokret. Čim sam došla u Vinogradsku bolnicu liječnica me pozvala u sobu i otvoreno mi je rekla: „Nažalost, moje su se sumnje ostvarile, imate karcinom dojke koji se proširio na limfe.” Ne mogu vam opisati osjećaj koji je u meni izazvala ta rečenica. Doktorica me odmah poslala na Kliniku za tumore i od tog dana se liječim tamo.

Kao danas se sjećam klupe ispred Vinogradske bolnice do koje sam stigla nakon primljenih vijesti. Sjela sam i počela plakati. Prve dvije minute sam isplakala dušu, a onda sam se sabrala i rekla sama sebi: „Nema natrag, to je moj put i moja borba iz koje planiram izaći kao pobjednica!“

Prvo zbog sebe, a onda i zbog djece koja me čekaju kod kuće.

Uslijedilo je brdo pretraga, nalaza i svega… Na prvom konziliju odlučeno je da ću prvo primati kemoterapije (16 ciklusa: 4 crvene i 12 bijelih), a onda slijedi operacija.

Sve sam to podnijela, rekla bih stoički. Najteže od svega pao mi je gubitak kose, nisu me tako slomile ni kemoterapije, pa čak ni operacija, koja je na kraju umjesto poštedne završila tako da su mi odstranili obje dojke. Bila sam stalno u strahu kako ću objasniti djeci promjene koje me čekaju. Od samog sam se početka trudila biti iskrena prema njima, svaki put kada sam išla na pregled ili neku terapiju govorila sam im kamo idem, naravno u mjeri koju oni razumiju. Njih je svašta zanimalo, bilo je tu svakakvih pitanja. Najteže mi je bilo kada me je najmlađi sin, koji je tada imao nepune tri godine, pitao: „Mama, zašto nemaš kosu? Kada ćeš ozdraviti?“

Kad se toga sjetim, i dan danas mi poteknu suze, a onda sam se slomila. No, koliko god mi je bilo teško i izazovno objasniti im što se događa, djeca su mi bila najveća podrška i moj vjetar u leđa.

Veliku ulogu odigrala je i moja obitelj, prvenstveno moja mama i seka koje su se  brinule o djeci dok sam ja s mužem putovala na kemoterapije i obavljala sve pretrage.

Moj put nije bio lagan, on i dalje traje, no nadam se da je ono najgore iza mene.

Od prvog sam se dana trudila ostati jaka, pozitivna, svoja i ustrajna u tome da iz te bitke izađem kao pobjednica.

I danas, devet mjeseci nakon dijagnoze, ja ne znam pravi tip mog karcinoma i ne trudim se o tome razmišljati. Imam puno povjerenje u moje liječnike i postupam onako kako mi oni kažu.

S obzirom na to da je listopad Mjesec borbi protiv raka dojke, želim svojom pričom osvijestiti žene da moraju više brige posvetiti sebi i slušati svoje tijelo. I da nikad nikome ne kažu: „Pa ti super izgledaš, kao da ti nije ništa.” Samo zato što se neka osoba smije i ne izgleda na prvi pogled bolesno, ne znači da je tome tako.

Karcinom je borba koju osoba vodi prvo sama sa sobom, a onda tek s ostalima.

Brinite o sebi, budite zdrave!