Novinarki koja je cijeli životni vijek posvetila brzi za starije osobe nedavno je dijagnosticiran maligni melanom. Ovo je njezina priča.
Što sam starija sve sam više uvjerena kako „ništa nije slučajno“ i da se sve oko nas i u nama događa s razlogom. Samo trebamo otvoriti oči i uši, zaviriti dublje u sebe i shvatit ćemo.
Krajem prošle godine nekoliko me puta nazvala prijateljica na čiji sam se nagovor zdravstveno osigurala u privatnom osiguravajućem društvu da me opomene da polica istječe i da nisam obavila besplatan sistematski. I tijelo mi je slalo svoje signale, ali sam ih, kako to volimo raditi, zanemarivala. Na kraju godine, konačno i nevoljko (jer je to gubitak vremena!?) odlazim na preglede.
– Aha, evo ga! – jedino je što nisam željela čuti, a što je izgovorila dermatologica.
– Gotovo sam sigurna da je melanom. – rekla je i dodala: – Idemo ga izvaditi i poslati na analizu.
Rečeno – učinjeno.
“Razmišljala sam o svemu i kako je u mojim godinama blesavo kad ti netko kaže da imaš toliko i toliko posto šanse da živiš u narednih pet godina. Pa tko kaže da neću u međuvremenu umrijeti od nečeg drugog?”
Koji dan prije rođendana dolazim na vađenje šavova i po nalaz. Trenutak kada je sestra ušla s papirom i pogledala doktoricu jedan je od onih koji se pamte cijeli život.
Znala sam da nije u redu.
Potvrđeno je, imam maligni melanom i moram u proceduru. Novo rezanje, šire i dublje, nova analiza, onda pregled limfnih žlijezda, štitnjače, trbušne šupljine, pregled krvi…
Nisam osjetila strah, paniku, ništa. Nekako sam bila „opasno mirna“. No, da je to bio šok znala sam po osjećaju nestvarnosti i po načinu na koji sam izašla iz ordinacije, kao nakon opakog tuluma.
Drugo rezanje obavila sam kod kirurga u drugoj klinici. Dok je on rezao ja sam ga ispitivala o svemu što me zanima i što mi je palo na pamet, a on je tumačio.
Vesna Širanović / Foto: privatna arhiva
Da ne duljim, najgore je bilo čekanje rezultata analize tkiva. Nisam se bojala. Nekako sam bila smirena, uvjerena da će završiti dobro. Razmišljala sam o svemu i kako je u mojim godinama blesavo kad ti netko kaže da imaš toliko i toliko posto šanse da živiš u narednih pet godina. Pa tko kaže da neću u međuvremenu umrijeti od nečeg drugog? Tko kaže da bilo tko oko mene neće umrijeti prije mene od tko zna čega?
No, kako god relativizirali ipak nije ugodno kad vam netko jasno odredi granicu. Živjela sam normalno i čekala. Crvić u mojoj glavi se ipak, svaki puta kad bi ružno zakašljala ili kad bi me presjeklo, probudio i upitao: – Možda je to?
Prvi nalazi su stigli i dobri su za mene. Moram obaviti ostale.
Jako, jako sam svjesna koliko sam imala sreće da sam došla, kažu, na vrijeme. Jako, jako sam svjesna koliko znači kada si možeš priuštiti da ne čekaš na listi čekanja neke bolnice ili hodaš po uputnice i tko zna što sve ne (što je velika većina bolesnih prošla ili prolazi i što bih i ja prolazila da se moja priča nastavlja, jer za dalje a privatno nemam novca). Jako, jako sam svjesna koliko je dobro imati podršku uže obitelji ili obitelji i prijatelja i koliko je važno ostati priseban i pozitivan.
A najviše od svega mi se i opet, po tko zna koji put, potvrdilo koliko je teško razumjeti nekoga sve dok nisi „u istim cipelama“. Suosjećaš, želiš sudjelovati i pomoći ali zaista, stvarno ne razumiješ dok se i sam ne nađeš u istoj situaciji.
A što mi je bilo najgore? Najgori su mi oni koji kad im se potužiš odmah počnu kukati o svojim problemima ili još gore odmah počnu pričati kako „to nije ništa jer baš je njihov prijatelj/prijateljica imao isto i…..“. I teško mi je bilo kad se kuća za koju sam radila za sitne novce, ali koji su mi itekako bili dobrodošli, baš tih dana javila mailom da „više ne mogu produžiti ugovor“.
Nisam još sto posto sigurna da sam barem što se ovog gada tiče zdrava. – Ali, što znači sto posto? – pitao me kirurg.
Nakon duže priče shvatila sam da je bio u pravu. Tko vam može jamčiti sto posto bilo što u životu?
