Rak dojke najčešća je maligna bolest u ženskoj populaciji. U nekoliko posljednjih desetljeća bilježi se trajan porast incidencije raka dojke, kao i trend pojavnosti bolesti u sve mlađoj životnoj dobi. Prosječni godišnji porast incidencije raka dojke iznosi 1%, kod žena starijih od 50 godina taj je porast 0,7%, a kod žena mlađih od 50 godina 1,4%.

Prema posljednjim podacima Registra za rak u Hrvatskoj je tijekom 2023. godine 3293 žena oboljelo od raka dojke. U 90% novo otkrivenih slučajeva radi se ranom raku dojke, a u 10% se bolest proširila izvan dojke i regionalnih limfnih čvorova i predstavlja metastatsku bolest.

U liječenju ranog raka dojke, odnosno bolesti koja se nalazi u dojci i regionalnim limfnim čvorovima, glavni je cilj postići izlječenje, odnosno tretirati bolest radikalno kako bi se smanjio rizik povrata bolesti. Rizik povrata bolesti ovisi o brojnim faktorima poput biološkog podtipa tumora, veličine tumora, patohistoloških karakteristika tumora, zahvaćenosti limfnih čvorova pripadajuće pazušne jame, postoji li mutacija koja ukazuje na nasljedni rak dojke…. Na osnovu svih ovih parametara „računa” se koliki je rizik povrata bolesti i prema tome se kroji terapija za pojedinu bolesnicu.

Postoje različiti modaliteti liječenja raka dojke. Kirurgija je definitivno okosnica liječenja ranog raka dojke uz liječenje radioterapijom, kemoterapijom, endokrinom terapijom i biološkom terapijom. Od slučaja do slučaja odlučuje se koja terapija i kojim redoslijedom će se primijeniti. Kada rizici povrata bolesti nisu veliki primjenjuju se deeskalacijski protokoli koji su u pravilu manje agresivni. Danas je tako standard da se tijekom operacije uz tumor iz pazušne jame vadi samo limfni čvor čuvar, kad god slikovnim metodama nije bilo znakova da su i limfni čvorovi zahvaćeni, ili se, primjerice, provodi tri umjesto šest mjeseci liječenja kemoterapijom.

 

Danas za male tumore, povoljnih patohistoloških karakteristika 5-godišnje preživljenje može dostići i 95%.

 

S druge strane, kada su procijenjeni rizici povrata bolesti visoki, primjenjuju se agresivniji oblici liječenja i često se liječenje kemoterapijom i/ili biološkom terapijom započinje i prije operativnog zahvata što se naziva i neoadjuvantno liječenje. Iako u prvi mah nakon predlaganja ovakvog plana liječenja kod većine bolesnica dolazi do prividnog otpora, jer postoji sasvim prirodna želja da tumor bude što prije odstranjen, ovakvim se pristupom nakon operativnog zahvata, dobivaju vrlo vrijedne informacije kako se tumor ponašao i izmijenio nakon liječenja kemo/biološkom terapijom. Ove karakteristike tumora formirat će najoptimalniji plan liječenja nakon operativnog zahvata, što se naziva i adjuvantna terapija.

U slučaju podtipova tumora koji su hormonski ovisni vrlo često se u adjuvantnom liječenju indicira endokrina terapija u periodu od pet godina. Cilj ove terapije je smanjiti u krvi razinu estrogena koji potiču rast hormonski ovisnih tumora. Ova terapija dovodi kod većine bolesnica do izraženih nuspojava po tipu bolova u kostima i zglobovima te ih uvodi u menopauzu ili, za bolesnice koje već jesu u menopauzi, produbljuju simptome menopauze. Iako generalno inicijalno postoji velika briga zbog potencijalnog gubitka kose kod liječenja kemoterapijom, endokrina terapija zbog svog trajanja i nuspojava često predstavlja velik problem za bolesnice i ustrajnost u ovom obliku liječenja, koje značajno smanjuje rizik povrata bolesti, je niska.

Razvoj i primjena novih lijekova, preciznija i suvremena radioterapija uz kirurgiju doveli su do vrlo dobrih rezultata liječenja ranog raka dojke. Danas za male tumore, povoljnih patohistoloških karakteristika 5-godišnje preživljenje može dostići i 95%.

Koliko je realan i opravdan strah da će se bolest vratiti?

Odgovor na ovo pitanje je individualan i ovisi od slučaja do slučaja.

Koliko dugo je bolesnica u riziku da se bolest vrati?

Poznato je da se kod nekih podtipova bolesti dojke primjerice trostruko negativnog raka dojke, bolest vrlo često vraća u prve dvije godine nakon operativnog zahvata, a kada prođu ove dvije godine rizik recidiva postaje značajno manji. Za podtip bolesti koji zovemo hormonski ovisan rak dojke, odnosno rak dojke gdje na tumorskim stanicama postoji pojačana ekspresija receptora za ženske spolne hormone, rizik recidiva postoji značajno duže. Ovaj je rizik određen primjerice brojem zahvaćenih limfnih čvorova u pazušnoj jami, veličinom tumora i veličinom proliferativnog indeksa tumora.

 

Tamo gdje po iskustvima bolesnica postoje nedostaci u zdravstvenom sustavu potrebno je na to ukazivati kako bi se u suradnji bolesnica i struke sustav unaprijedio tako da pruža svu potrebnu podršku i pomoć ženama na putu izlječenja i smanjenja rizika povrata bolesti.

 

U slučaju loših prognostičkih faktora, neovisno o duljini vremena od operativnog liječenja određena razina rizika povrata bolesti trajno postoji.

Upravo je stoga važno provesti kompletno liječenje čime se ovaj rizik smanjuje na najmanju moguću mjeru. S obzirom na multimodalno liječenje raka dojke, koje nije jednostavno, dobro je koristiti sve resurse koji su na raspolaganju i različite profile specijalista koji mogu pomoći ne samo u zbrinjavanju nuspojava već i pomoći u procesu suočavanja i prilagodbe bolesti, poput od psiho-onkologa, ginekologa i endokrinologa….

Tamo gdje po iskustvima bolesnica postoje nedostaci u zdravstvenom sustavu potrebno je na to ukazivati kako bi se u suradnji bolesnica i struke sustav unaprijedio tako da pruža svu potrebnu podršku i pomoć ženama na putu izlječenja i smanjenja rizika povrata bolesti.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta ”Uz nas niste sami”