“Postoje patnje koje čovjek ne želi napustiti.” Franz Kafka
Ne postoji čovjek na ovoj planeti koji nije patio.
Ali što kada patnja postaje, ne samo svjesna, već i sama sebi svrha?
Možda ste čuli prijatelja kako se šali govoreći nešto poput: „Mora da sam mazohist kad ovo trpim.“
Mazohizam, kao i većina riječi, često postanu fraza koju svakodnevno koristimo, ali je i vrlo složeno iskustvo koje se može pojaviti i na suptilne i iznenađujuće načine.
U svojoj srži, mazohizam se odnosi na pronalaženje neke vrste zadovoljstva u nelagodi, bilo emocionalnog, psihološkog ili čak fizičkog zadovoljstva. Za neke ljude to je forsiranje tijela u teretani kako bi uživali u boli ili smijanje vlastitim nesrećama ili sramoti. Za druge se mazohizam može pojaviti u vezama ili u obrascima samokritike kojima se ne možete jednostavno nasmijati.
Razumijevanje što je mazohist zapravo pomaže u uklanjanju stereotipa i podizanju svijesti o ovom pojmu i svemu što dolazi s njim.
Tko je mazohist?
Mazohist je osoba koja osjeća zadovoljstvo, olakšanje ili čak užitak u situacijama koje uključuju nelagodu, borbu ili bol. Izraz je nastao krajem 19. stoljeća, a ime je dobio po piscu Chevalieru Leopoldu von Sacher-Masochu, čiji su romani opisivali likove koji pronalaze ispunjenje u podložnosti i patnji.
Neki ljudi ga mogu smatrati povremenom preferencijom, ili razigranom osobinom ličnosti, dok drugi mogu osjećati da je to središnji dio njihovog identiteta ili obrazac koji ometa njihovu dobrobit. Prepoznavanje gdje se nalazite na tom spektru manje se odnosi na etiketiranje sebe, a više na razumijevanje onoga što vam pruža podršku, a ne onoga što vam uzrokuje štetu.
Mazohizam nije univerzalno iskustvo. Može se pojaviti na različite načine, ovisno o kontekstu. Postoji i nekoliko različitih vrsta mazohizma.
Emocionalni ili psihološki mazohizam: ovaj oblik ne mora nužno uključivati fizičku bol. Umjesto toga, može izgledati kao ponavljano ulaženje u veze u kojima se osjećate podcijenjeno, traženje kritike ili umanjivanje vlastitih uspjeha.
Seksualni mazohizam: ovo je najčešće prepoznat tip, gdje nekoga uzbuđuje iskustvo boli, poniženja ili podložnosti u okruženju uz pristanak. Važno je naglasiti riječ pristanak, jer to postaje klinički problem samo ako porivi uzrokuju nelagodu ili štetu izvan dogovorenih granica.
Neseksualni fizički mazohizam: neki ljudi pronalaze smisao ili olakšanje u pomicanju vlastitih fizičkih granica. Neki primjeri mogu uključivati trčanje i treniranje za maratone, sudjelovanje u intenzivnim treninzima ili podnošenje teških izazova samo zbog uzbuđenja. Iako ova ponašanja nisu sama po sebi problematična, mogu postati rizična ako su potaknuta samokažnjavanjem, a ne strašću ili rastom.
Socijalni mazohizam: ovaj oblik uključuje stavljanje sebe u pozicije u kojima su sram, odbacivanje ili poniženje vjerojatni, a ponekad čak i namjerni.
Mazohističke osobine su temeljne tendencije koje oblikuju način na koji netko doživljava nelagodu, izazov ili intenzitet. Više su nalik obrascima osobnosti nego specifičnim postupcima i možda nisu uvijek očite drugima.
Postavlja se pitanje je li nelagoda odabrana slobodno i dodaje li vrijednost iskustvu? Ili proizlazi iz samokažnjavanja, srama i nedostojnosti?
Neke uobičajene mazohističke osobine uključuju:
Udobnost u nelagodi: situacije koje se većini ljudi čine teškima mogu donijeti čudan osjećaj poznatosti ili smirenosti.
Ustrajnost kroz bol: visoka tolerancija na fizičke, mentalne ili emocionalne teškoće.
Traženje intenziteta: preferiranje velikih osjećaja, dramatičnih okruženja ili dinamike s visokim ulozima u odnosu na smirenost ili opuštenost.
Minimiziranje potreba: davanje prioriteta tuđim željama ili očekivanjima nad osobnom dobrobiti.
Sklonost neuravnoteženim vezama: ponavljano povezivanje s ljudima koji vas podcjenjuju ili kritiziraju.
Pomicanje zdravih granica: premašivanje iscrpljenosti u poslu, vježbanju ili projektima, kao da sam čin patnje dokazuje vašu vrijednost.
Umanjivanje lakoće: vjerovanje da uspjeh ili intimnost „važe“ samo ako dođu nakon borbe.
Mazohizam nije osobina ličnosti koju treba izbrisati ili sakriti. Umjesto toga, često se radi o kanaliziranju tih osobina na načine koji se osjećaju sigurno, smisleno i održivo. Isprobajte ove savjete kako biste održali ravnotežu, a također, njegovali svoje osobine ljubaznošću i brigom.
Kada odaberete nešto izazovno, zastanite da biste primijetili zašto. Težite li rastu, snazi ili povezanosti? Ili se upuštate u samokažnjavanje?
Prijavljujete li se na maraton jer želite osjećaj postignuća vrlo je različita od guranja kroz ozljedu jer osjećate da „zaslužujete bol“. Imenovanje vaše motivacije pomaže vam da donosite svjesnije odluke.
Ako žudite za velikim osjećajima, odaberite načine izražavanja tako da intenzitet koji ćete iskusiti ima strukturu i granice. Fizički izazovi, socijalni zahtjevi i međuljudski odnosi, stvaraju okvire za pomicanje granica bez gubitka sigurnosti.
Ključ ovih iskustava je da postoje pravila, vrijeme za oporavak i ljudi koji brinu o vama. Ako vas neka aktivnost stalno potiče da ignorirate znakove upozorenja poput vrtoglavice, panike ili emocionalnog preopterećenja, nije sigurna za vas i stoga je treba izbjegavati.
Uskladite izazov s oporavkom
Svaki zahtjevan izbor zahtijeva plan oporavka. Nakon napornog treninga, oporavak može izgledati kao istezanje, hidratacija i odmor. Nakon teškog razgovora, to može biti umirujuća šetnja ili tihi razgovor s prijateljem.
Zamislite to kao izgradnju vlastite postoperativne njege ili strukturirane udobnosti koja će pomoći vašem tijelu i umu da se resetiraju. Bez toga, vrhunci intenziteta često mogu prerasti u osobne padove i iscrpljenost.
Ojačajte svoju sposobnost primanja
Mazohisti često lakše prihvaćaju kritiku nego ljubaznost, jer pohvala može djelovati sumnjivo ili nezasluženo. Vježbajte reći: „Hvala, prihvatit ću to“ kada vam netko da kompliment, čak i ako se u početku čini neugodno.
Postavite jasne granice u odnosima
Ako ste skloni uvlačenju u toksične veze u kojima vas kritiziraju ili zanemaruju, vježbanje granica može pomoći u promjeni dinamike.
Granice ne služe za odguravanje ljudi. Umjesto toga, služe za stvaranje prostora za odnose koji su istovremeno izazovni i podržavajući, a u središte stavljaju najvažniju osobu – vas.
Preoblikujte način razmišljanja usmjeren na borbu za vlastitu vrijednost
Mnogi ljudi s mazohističkim osobinama ili obrascima ličnosti vjeruju da je ići lakšim putem lijeno i da samo borbu treba pohvaliti. To jednostavno nije istina. Kako biste osporili ovu lažnu ideju, namjerno birajte lakši put jednom dnevno.
Možete se liftom koristiti umjesto stepenicama, kupiti narezano povrće u trgovini ili zatražiti pomoć kada vam netko ponudi. Primijetite svaku krivnju koja se javlja jednostavnim olakšavanjem tereta i podsjetite se da odmor nije lijenost – to je gorivo. S vremenom će vam ove radnje pomoći da odvojite trud koji ulažete od razmišljanja o svojoj vrijednosti.
Napravite popis minimalnih uvjeta za osobnu njegu
Tijekom dana visokog intenziteta možda nećete uspjeti ostvariti svoje idealne razine brige o sebi, ali možete se držati svojih minimuma.
Jer te minimalne vrijednosti pomažu u sprječavanju izgaranja kada ste skloni sve gurati naprijed.
Pratite svoje okidače i obrasce ponašanja
Kratki dnevnik refleksije može vam pomoći da vidite kada su određeni izbori koje donosite svjesni, a kada su više kompulzivni. Kako biste to učinkovito zabilježili, zabilježite situaciju, što ste osjećali da vas je privlačilo, koju potrebu je to činilo da zadovoljava (olakšanje, kontrola, povezanost) i koju ste alternativu isprobali, ako je primjenjivo.
S vremenom se mogu pojaviti obrasci koji vam mogu pomoći da prepoznate kada vam nelagoda ide na ruku, a kada vas drži zaglavljenima.
Važno je prepoznati kada treba potražiti stručnu pomoć
Ako mazohističke tendencije uzrokuju štetu, osjećaj nekontroliranosti ili vode do srama i izolacije, možda će vam biti potrebna stručna podrška.
Terapeuti mogu pružiti prostor bez osuđivanja za razotkrivanje obrazaca ponašanja, istraživanje zdravijih načina zadovoljavanja vaših potreba te na izgradnju šireg spektra alata kako biste imali mogućnosti kvalitetnije se nositi sa izazovima.
Možemo li biti mazohisti, a da toga nismo ni svjesni?
Da. Mnogi ljudi se upuštaju u mazohistička ponašanja bez da ih tako imenuju. To može izgledati kao ponavljani odabir poslova s visokim stresom, šale o vlastitim neuspjesima ili ostajanje u vezama u kojima je kritika uobičajena.
Budući da se ovi obrasci mogu činiti poznatima ili čak utješnima, lako ih je ne prepoznati kao mazohističke.
Svijest često dolazi kada netko razmišlja o svojim navikama – bilo u terapiji, kroz vođenje dnevnika ili nakon što sama osoba (ili netko iz okoline) primijeti ponavljajuće cikluse koji ne služe njihovoj dobrobiti.
Smatra li se mazohizam mentalnom bolešću?
Sam mazohizam se ne smatra mentalnom bolešću. U kliničkoj psihologiji, DSM-5 prepoznaje poremećaj seksualnog mazohizma, koji se primjenjuje samo kada nečiji porivi ili ponašanja uzrokuju značajnu nelagodu ili štetu sebi ili drugima.
Kako se nositi sa spoznajom da smo mazohisti?
Suočavanje se ne svodi na brisanje mazohističkih sklonosti, već na pronalaženje ravnoteže s njima. Neki ljudi imaju koristi od usmjeravanja svoje želje za izazovom u sigurne oblike poput atletike, umjetnosti ili dobrovoljnog igranja uloga. Drugima je korisno razmisliti o razlici između odabrane nelagode (poput trčanja maratona) i kompulzivne nelagode (poput ostajanja u štetnim vezama).
Izgradnja mreže podrške, prakticiranje post-tretmanske brige nakon intenzivnih iskustava uz rad s terapeutom mogu pružiti strukturu i sigurnost. Ako vas mazohistički obrasci srame, izoliraju ili vam stvaraju osjećaj gubitka kontrole, traženje stručne pomoći može stvoriti prostor za nove, zdravije načine zadovoljavanja istih tih potreba.
Mazohizam nas podsjeća da granica između boli i zadovoljstva često nije u samom osjećaju, nego u značenju koje mu dajemo, i u mjeri u kojoj ostajemo svjesni vlastitih granica.
I nije nužno potraga za samom boli, nego potraga za intenzitetom, pokušaj da se kroz krajnost dodirne vlastita granica i potvrdi postojanje.
U njemu se skriva paradoks: čovjek bira ono što ga povređuje, ne zato što želi patiti, nego zato što u toj boli prepoznaje kontrolu, smisao ili čak olakšanje.
Možda je zato mazohizam zaista najmanje o boli, a više o odnosu prema njoj, o tome kako ono što nas ranjava ponekad postaje jedini jezik kroz koji razumijemo sebe.
