Zovem se Dragana, imam 35 godina, udana sam i majka troje djece u dobi od 11, sedam i pol i šest godina. Dijagnozu sam dobila 1. lipnja 2020. godine. Glasila je: luminalni B, HER2 negativan rak dojke s metastazama u limfnim čvorovima. Odradila sam 16 ciklusa kemoterapija, a potom su mi napravili potpunu mastektomiju s disekcijom aksile. Uklonjeno mi je 14 limfnih čvorova, od toga je jedan bio pozitivan. Nakon operacije, odradila sam i 27 zračenja.
Vrlo brzo rak se drugi put pojavio, ovaj put zahvatio je prsnu kost. Operacijom su mi uklonili dio prsne kosti i sve je djelovalo u redu, no nakon nekoliko mjeseci svakodnevnih bolova otkrivene su metastaze na više mjesta na kostima. Prešli smo na novu terapiju i nadamo se najboljem. Nada i vjera su ono što me drži da se ne slomijem. I moja djeca, naravno! ❤️
A ovako ja vidim našu borbu…
Ubace te u ring, iznenada, kao da te pokupe s ceste dok bezbrižno šetaš i sad se ti snađi. Stojiš tamo, goloruka, zbunjena, dok udarci idu sa svih strana. Pokušavaš zaštititi glavu, ali neuspješno, jači su, jednostavno te bace na pod… I ležiš tako, čuješ da sudac odbrojava i misliš „Uh, napokon, samo neka odbroji do kraja pa će me ostaviti na miru, neću ni ustajati, neka pobijedi, samo neka prestane“. I onda, uz odbrojavanje, čuješ male glasove koji te bodre, vidiš okice pune nade koje čekaju da ustaneš, koje vjeruju da je njihova mama jača od svega… Vidiš sve te ljude kojima značiš u životu, čuješ njihovo navijanje i u tom trenutku dođeš k sebi, skupiš svu snagu koju imaš, digneš glavu, navučeš rukavice i teturajući kreneš uzvraćati udarce. Nekad nemaš pojma kamo udaraš, ali ne staješ. I protivnik pada prvi put! Sretna si, presretna, ne vjeruješ što se događa. Međutim, diže se i on, prije no što je sudac izbrojao do kraja, i ponovno te zvekne šakom posred nosa… Ponovno padaš, ponovno ti se svijet okrenuo naopačke, ali opet ustaješ, uzvraćaš i on ponovno pada. Ti ostaješ stajati. Slomljenog nosa, krvariš, ali stojiš. Treseš se od straha da će ponovno ustati, ali skidaš rukavice dok njega odvlače iz ringa.
I stojiš, ne znaš je li vrijeme da izađeš ili trebaš ostati tamo gdje jesi. Polako se odmičeš, korak po korak jer znaš da protivnik igra prljavo, bojiš se da te ne zaskoči s leđa.
Izađeš, osvrćeš se, ali nastavljaš polako svojim putem. No, rukavice držiš uvijek u blizini da budu pri ruci ako krene frka…
Svim hrabrim ženama koje se bore, koje su u strahu, koje misle da više ne mogu poručujem: navucite svoje rukavice, ne odustajte ni onda kada mislite da više ne možete.
Za ovaj rođendan samoj sam sebi poklonila tetovažu na kojoj piše “fight like a girl”, u prijevodu “bori se kao cura” jer ono što jedna žena može izdržati to rijetko tko može. Toliko boli i strahova nositi u sebi, a istovremeno odrađivati uloge majke, supruge, kćerke, prijateljice…
Nosim ovu tetovažu da me svaki dan kad pogledam svoju nogu podsjeti tko sam, što sam i koliko sam jaka. Think pink!
