Da maligna bolest ponekad potakne osebujno iskazivanje kreativnosti, uvjerili smo se dosad mnogo puta. Tako je i u slučaju gospođe Branke Jakšić koja je svoja razmišljanja i osjećaje podijelila kroz riječi svoje pjesme u prozi “Rak u jednom dahu”.
Rak u jednom dahu
Rak ima brkove, i bradu, i musave mrvice zaostale oko usana nakon ručka.
I lijen je, i ne da mu se koristiti ubrus. Ostaje zamazan.
Rak je neobrijan. Pikav. Dlakav. I ide na živce.
U raku su smještene sve one riječi koje zvuče prljavo, ali i one uzvišene koje ne poznajem.
Rak je bol koja izlazi iz noktiju i viri iz rubova bijelih i crnih gaćica poput rasparanog konca. Rak je suha koža ruku, i ponekad lica.
Rak obavija poput deka koje su na sebe natovarile grinje kojih se ne možeš riješiti,
ali ljudi te tjeraju da razmišljaš kako bi deku valjalo sačuvati.
U mojoj glavi, i u mojim mislima, živi rak. Ja živim rak, i on živi mene. Ja uništavam njega, on uništava mene. Ja se ljutim na njega, on je bezosjećajan.
Ja sam jaje zarobljeno u njegovoj ljusci. Ja sam pamet bez mozga. Ja sam glava bez kose, zvukovi koji dopiru sa svih strana i nemoć da ih ne čujem.
Fotografija: Branka Jakšić (privatni album)
