Ja sam sretna osoba, barem što se tiče obitelji i prijatelja. Ima ih mnogo koji zaslužuju biti u čestitci, ali ja sam odlučila ovu čestitku posvetiti mojoj Tihani i njenom Nedjeljku.
Tihana i ja poznamo se punih 27 godina, još od srednje škole. Prošle smo skupa kroz srednju školu, kroz one lude mladenačke dane, kao i kroz prokleti rat u kojem je njezin Nedjeljko bio jako ranjen.
Koliko je dozvoljavala situacija, u tim sam trenutcima bila uz nju. Život nas je nakon toga razdvojio na neko vrijeme, ali i ponovno spojio, pa opet živimo u istome gradu.
U početku se nismo previše viđali jer svatko se od nas borio radeći i podižući djecu.
Kad sam se razboljela već sam bila sama s djecom, rastavljena i u podstanarskom stanu bez posla. Jednom riječju – izgubljena.
Jednoga dana zazvonilo je zvono na mojim vratima, a kada sam ih otvorila na njima sam ugledala njih dvoje.
Nedjeljko kao i svako muško uletio je hrabro ne pokazujući emocije, a znam da je i on bio tužan jer mu je ova prokleta bolest odnijela brata u ranim tridesetima. Moja Tihana sva blijeda, bez riječi, samo me zagrlila. Zagrljaj prijatelja, pravog prijatelja koji te i najbolesniju liječi.
Od toga dana njih dvoje su u svakom trenutku tu za mene. Tihana me vozila na svaku terapiju, strpljivo me čekala ma koliko to dugo trajalo i radovala se sa mnom svakom dobrom nalazu.
To su razlozi zbog kojih to dvoje mojih prijatelja, moji anđeli, zaslužuju biti u ovoj čestitci.
Ne znam hoću li im se ikada moći odužiti za sve što su mi pružili, ali želim da znaju da ih jako volim i da im želim svu sreću ovoga svijeta.
Tihana i Nedjeljko, volim vas! ♥
Vaša Sara
