Nikada neću zaboraviti osobe koje su mi pomogle u teškim trenucima, moje prijateljice Katarinu, Jelenu, Ranku i Branku. Poznavale smo se površno od školskih dana, no nikada se nismo družile do moje bolesti. Svaka je od iz drugoga sela, dok je Katarina iz Rijeke. No, sudbina je htjela da se sve udajom preselimo u Gomirje.
Sve smo živjele ludi tempo života: posao, djeca.gradnja kuće… Viđale smo se u prolazu i u trku bismo prozborile poneku riječ.
Okidač za iskreno druženje bila je moja bolest. Jednostavno su mi prišle i pružile ruku ohrabrenja i prijateljstva… I međusobno smo kliknule. Ništa čudno budući da imamo puno toga zajedničkog još iz mladih dana.
Katarina je bila moja potpora i pratnja na prvom mamografskom pregledu. Zadržala sam se kod liječnice, a kada sam izašla iz ordinacije pokušala sam od nje sakriti što se događa. Odmah me pročitala. Odvela me na kavu i čašicu razgovora. Htjela je da joj se otvorim.
Kad je saznala da imam rak, odmah je uključila Branku, Jelenu i Ranku. Svaki dan su me zvale da čuju kako sam, slale poruke i poklone. Najviše su me rasplakale kada su mi donijele kuvertu u kojoj su bile iskrene čestitke potpore i nešto novca.
“Treba ti, nek’ se nađe”, rekle su.
Te divne žene duboko su urezane u moje srce. ♥
Hvala vam drage prijateljice.
Vaša Nevenka!
