Irenina mama umrla je od raka vulve (stidnice), bolesti o kojoj se malo govori.
Nikada neću zaboraviti kako sam onog kasnoproljetnog jutra sjedila u autu i spremala se s mamom telefonom započeti litaniju o svakodnevnim stvarima, kada me je ona zaustavila i rekla: „A sad ti moram nešto reći. Imam rak stidnice!“
I tako je započela borba koja je trajala narednih desetak mjeseci, koju smo kao obitelj vodili zajedno i zdušno, iako smo znali kako će sve na kraju završiti.
Za rak stidnice sam tada prvi put čula. Po onome što sam čitala na stranicama „The Eve Appeal“, jedne od brojnih britanskih dobrotvornih zaklada koje financiraju istraživanje karcinoma i daju podršku oboljelima https://eveappeal.org.uk/gynaecological-cancers/vulvar-cancer/ ), to je vrlo rijedak oblik karcinoma koji najviše pogađa starije žene.
Kad sam pitala mamu kako ga je otkrila, prvo je rekla da nije imala nikakvih simptoma, ali nakon toga je krenula priča o tome da je prije nekog vremena napipala kvržicu na području stidnice, koju je onda kao medicinska djelatnica sama dijagnosticirala kao upalu Bartolinijevih žlijezda koje se nalaze pored vaginalnog otvora, ali nije išla na pregled sve dok joj nije postalo teško sjediti i dok je nije počelo boljeti. Kasnije se ispostavilo da nije bila u pitanju samo kvržica, tu su bila i krvarenja koja su trajala godinu dana prije prvog pregleda, krvarenja koja je mama onako usput spomenula nekoj od svojih prijateljica, ali na njih nije obraćala pažnju. Zato što je „imala važnijih briga u tom trenutku“, brigu za supruga i ostale članove obitelji.
Ja bih dodala i zato što joj je, iako je bila visokoobrazovana osoba i medicinski stručnjak, bilo izuzetno neugodno ići na ginekološki pregled u malom mjestu. Jer „što će ljudi reći“. Kada je dijagnoza bila postavljena, bolest je već bila u visokom stupnju. Nakon toga je uslijedila radikalna vulvektomija, niz uspješnih i neuspješnih kemoterapija i pokušaj radioterapije. Mama je posljednjih osam mjeseci provela u krevetu, zato što nakon operacije više nije mogla sjediti. I bilo joj je vrlo neugodno što ima taj oblik karcinoma, i što su intimni dijelovi njenog tijela bili izloženi pogledima drugih.
Kada razmišljam o tome, ono što me boli jest to da je mama najvjerojatnije dugo vremena patila zbog straha od stigmatizacije. Mislim da je bila jedna od brojnih žena u osamdesetim godinama koje, unatoč stupnju obrazovanja i mogućnostima, podliježu mišljenju da im ginekološki pregledi više nisu potrebni i da su u tom pogledu otpisane od društva. Jedna od onih žena koje su sebe zapostavile zbog obitelji, i koje bi bilo sram zakazati ginekološki pregled. Jedna od onih žena koja čuva tajne sve dok ne bude prekasno. I jedna od onih žena koje nikad neće reći „stidnica“, već „tamo dolje“. Kao da nas je strah imenovati vlastite dijelove tijela. Nama ostaje pitanje je li se išta moglo napraviti. To ne mogu prosuditi, a i s dijagnozom sam bila pomirena od samog početka, ali ono što znam je da bi možda sve bilo drugačije kada bi se počela voditi kontinuirana edukacija o tome da se moramo brinuti za sebe, da je u redu ići ginekologu, da ne završava životni ciklus s menopauzom, i da nije OK patiti u tišini. I da je OK reći „vulva“ a ne „tamo dolje“.
Za vrijeme mamine bolesti otkrila sam da i druge moje prijateljice i poznanice znaju nekoga s rakom stidnice. Čula sam i za slučajeve oboljelih četrdesetogodišnjakinja, dakle ne radi se samo o ženama starije životne dobi. Tako je moja prijateljica izgubila obje bake. Tražeći načine kako pomoći mami, puno sam čitala na tu temu. Prema stranicama britanskog Zavoda za javno zdravstvo (National Health Service, https://www.nhs.uk/conditions/vulval-cancer/), sve započinje svrbežom u vaginalnom području, boli, osjećajem „paljenja tamo dolje,“ madežom koji mijenja oblik, krvarenjem nepoznatog uzroka. Doduše, kao što piše na stranicama NHS-a, mnogi od ovih simptoma u većini slučajeva uopće ne moraju biti povezani s karcinomom, ali koliko nas misli da je svaka bol „normalna“, koliko nas tretira svaki svrbež raznim kremama, koliko nas se zna uopće samopregledati?
Listopad je mjesec borbe protiv karcinoma dojke, a obilježava se i dan borbe protiv raka jajnika i raka vrata maternice. Međutim, možda bi bilo potrebno osvijestiti žene da su prisutni i drugi oblici karcinoma i da ta famozna „kvržica“, koje se svi bojimo, može biti na mjestima o kojima nam je puno neugodnije pričati. A priča o njima može spasiti živote. Potrebno je osvijestiti žene i da su vrijedne ne samo u reproduktivnoj fazi, već i u starosti i u svakoj životnoj dobi.
U nekim zemljama se već provode kampanje o osvještavanju i drugih tipova ginekoloških karcinoma, kao što je karcinom stidnice. Uzmite ogledalo, usmjerite ga na vaginalno područje i upoznajte se i s tim dijelom svog tijela. Tako sve počinje.
Ovo pišem u spomen na nikada prežaljenu mamu i sve žene kojima je neugodno spomenuti svoju bol.
Irena
